Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/13 (H.O. i M.O. iz Stoca, te H.O. iz Vrapčića)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-152/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-152/13, rješavajući apelacije H.O. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

H.O., M.O. i H.O., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 033728 11 Rsž od 14. novembra 2012. godine;

E.B., N.H., M.O. i Dž.P., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 013031 09 Gž od 16. februara 2011. godine;

S.K., N.Ž., Z.M. i M.M., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009997 12 Gž 2 od 1. novembra 2012. godine;

M.H., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 030868 11 Rsž od 8. novembra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-152/13 H.O. i M.O. iz Stoca, te H.O. iz Vrapčića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 033728 11 Rsž od 14. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijeni su apelanti sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa na ime povećanja plate za rad subotom i nedjeljom, za određeni vremenski period, dok je tuženi obavezan apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.976,92 KM. U toku postupka je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je rad subotom i nedjeljom redovno radno vrijeme apelanata koji rade u smjenama. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kad nije priznao troškove za opomenu pred tužbu i podneske od 16. aprila i 10. decembra 2008. godine, te 8. novembra 2010. godine, jer nisu bili nužni za vođenje parnice.

2. AP-268/13 E.B., N.H., M.O. i Dž.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Stoca, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 013031 09 Gž od 16. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijeni su apelanti sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa na ime povećanja plate za rad subotom i nedjeljom, za određeni vremenski period, dok je tuženi obavezan apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.844,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je rad apelanata koji rade u smjenama – „turnusima“ specifičan, pa im je rad subotom i nedjeljom kao redovna smjena. Isto tako, utvrđeno je da su predmetni troškovi obračunati i dosuđeni u skladu sa članom 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi F BiH, te da ostali podnesci, kao ni opomena, nisu bili neophodni u postupku, jer je podnescima izvršeno povećanje perioda za pojedina novčana potraživanja, a što se moglo učiniti na ročištima.

3. AP-295/13 S.K., N.Ž., Z.M. i M.M. (u daljnjem tekstu: apelantice) sve iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijele su 23. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 009997 12 Gž 2 od 1. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je tuženi da apelanticama isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.531,00 KM, umjesto iznosa od 4.499,51 KM (presudom Kantonalnog suda od 9. septembra 2009. godine, donesenom u istoj pravnoj stvari, a koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda broj AP-3503/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3503/09 od 18. septembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), troškovi parničnog postupka su dosuđeni u iznosu od 5.493,32 KM). U toku postupka je utvrđeno da podnesci od 15. decembra 2006. godine, 11. oktobra 2007. godine, te 18. juna i 16. septembra 2008. godine, nisu bili neophodni u postupku (član 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku), jer je podnescima izvršeno povećanje perioda za pojedina novčana potraživanja, a što se moglo učiniti na ročištima. Nadalje, utvrđeno je da apelanticama nije priznata nagrada za sastav opomene, jer ista ne ispunjava uslove iz člana 24. Advokatske tarife, posebno imajući u vidu kratkoću vremena od dana njene predaje pa do podnošenja tužbe (mjesec dana), ista nije mogla ostvariti svoju svrhu, s obzirom na način finansijskog poslovanja tuženog. Najzad, utvrđeno je da apelanticama nije dosuđena ni naknada za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.053,00 KM, jer navedena parnična radnja nije bila neophodna u postupku (član 387. stav 1. pomenutog zakona).

4. AP-300/13 M.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podveležja, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 23. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 030868 11 Rsž od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelant sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu određenog novčanog iznosa na ime povećanja plate za rad subotom i nedjeljom, za određeni vremenski period, dok je tuženi obavezan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.132,80 KM. U toku postupka je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je rad subotom i nedjeljom redovno radno vrijeme apelanta koji radi u smjenama. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kad nije priznao troškove za opomenu pred tužbu i podneske od 21. marta 2008. godine i 17. juna 2009. godine, jer nisu bili nužni za vođenje parnice.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-152/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-152/13 (H.O. i M.O. iz Stoca, te H.O. iz… | Sudska praksa | Aktio