Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1787/13 (C. B.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1787/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1787/13, rješavajući apelacije Cvijete Božić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Cvijeta Božić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013241 11 Rev od 7. februara 2013. godine;

Sifet Polovina, Derviš Polovina i Malka Polovina, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047516 13 Rev od 4. aprila 2013. godine;

Miodrag Mijatović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002360 12 Rev od 9. aprila 2013. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002360 11 Gž od 21. februara 2011. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1787/13 Cvijeta Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, koju zastupa Blaško Božić, advokat iz Lopara, podnijela je 25. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013241 11 Rev od 7. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog prestanka radnog odnosa, te što nije vraćena na radno mjesto koje je radila prije prestanka radnog odnosa ili slično radno mjesto) i materijalne štete (plaćanja kamata na podignuti potrošački kredit i usporeno školovanje djece), te radi isplate manje isplaćenih plata. U toku postupka je utvrđeno da je apelantičina tužba u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike manje isplaćenih plata podnesena neblagovremeno, odnosno, nakon proteka subjektivnog roka iz člana 105. stav 2. Zakona o radu. Nadalje, apelantica nije uspjela dokazati uzročnu vezu između radnji tužene (nezakonit otkaz) i nužnosti podizanja kredita od strane apelantičinog supruga, kao i usporeno školovanje djece, što je bila dužna u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u vezi s članom

123. Zakona o parničnom postupku. U pogledu apelantičinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, utvrđeno je da „strah za sebe i porodičnu egzistenciju u obliku plašnje zebnje za svoju budućnost i budućnost svoje porodice kao posljedice prestanka radnog odnosa“ nije imalo pravnog osnova u odredbi člana 200. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-3177/13 Sifet Polovina, Derviš Polovina i Malka Polovina (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti) iz Nemile, koje zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047516 13 Rev od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade nematerijalne štete (za prvoapelanta - na ime umanjenja opće životne aktivnosti, za pretrpljene bolove, za pretrpljeni strah i za naruženost, a za drugoapelanta i trećeapelanticu - na ime pretrpljenih bolova). U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da je postojala uzročna veza između radnji pripadnika tužene i povrjeđivanja prvoapelanta (sam boravak u spavaoni, u krevetu, za vrijeme služenja vojnog roka nije se moglo smatrati opasnom djelatnošću za koju bi tužena odgovarala po principu objektivne odgovornosti).

3. AP-3303/13 Miodrag Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drinjače, podnio je 24. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 002360 12 Rev od 9. aprila 2013. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 002360 11 Gž od 21. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan prvotuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti djeteta i za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta vanbračne supruge i naknade materijalne štete za troškove liječenja, dok je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na navedene vidove naknade štete. Nadalje, odbijeni su i apelantovi zahtjevi za naknadu štete na ime pretrpljenog straha, povrede časti i ugleda i na ime troškova budućeg liječenja supruge, te je odbijen apelantova tužba u cjelini u odnosu na drugotuženog. U toku postupka je utvrđeno da su dosuđeni iznosi naknade nematerijalne štete predstavljali adekvatnu novčanu satisfakciju. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1787/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1787/13 (C. B.) | Sudska praksa | Aktio