Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/13 (L. A. i A. E.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1937/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1937/13, rješavajući apelacije Lejle Azapagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Lejla Azapagić i Alma Ekmekčić, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002937 13 Gž od 5. aprila 2013. godine;

Velimir Bošković, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 064560 13 Gž od 28. oktobra 2013. godine i presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 014367 12 Gž od 18. marta 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1937/13 Lejla Azapagić i Alma Ekmekčić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koje zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijele su 8. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002937 13 Gž od 5. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelantica kojom su tražile da se utvrdi da je tuženi izvršio produženo smetanje apelantica u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu nekretnina u suvlasništvu apelantica, te da se naloži tuženom da se ubuduće suzdrži od navedenog ili sličnog smetanja posjeda apelantica. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnoj pravnoj stvari postojao akt organa uprave, zbog čega nije postojala protivpravnost u konkretnoj situaciji, pa samim tim ni smetanje posjeda. Naime, izvršenje predmetne radnje – uklanjanje prizemnog stambenog objekta, apelanticama je naloženo od organa uprave u okviru vršenja službene dužnosti inspekcijskog nadzora. Kako apelantice nisu postupile po nalogu organa uprave, rušenje objekta je i izvršeno od strane izvođača radova a po nalogu tuženog, kao investitora radova.

2. AP-2337/13 Velimir Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 29. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 064560 13 Gž od 28. oktobra 2013. godine i presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 014367 12 Gž od 18. marta 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. septembra, 17. oktobra, 13. novembar i 11. decembar 2013. godine.

U konkretnom slučaju osporenom presudom Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 014367 12 Gž od 18. marta 2013. godine usvojena je tužiteljičina tužba i obavezan apelant da prestane sa uznemiravanjem tužiteljice, na način bliže opisan u izreci presude, te obavezan apelant da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je bio osnovan tužiteljičin zahtjev za zaštitu od neposrednih imisija (negatorni zahtjev za zaštitu susjedskih prava) u skladu sa članom 196. stav 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, jer su imisije dospjele na nekretninu tužiteljice direktnim uticajem apelanta sa čije nekretnine su došle. Nadalje, kako je tužiteljica uspjela sa zahtjevom u predmetnom sporu, utvrđeno je da joj je pripadala naknada troškova parničnog postupka u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 064560 13 Gž od 28. oktobra 2013. godine, dozvoljeno je izvršenje po prijedlogu tužiteljice, kao tražioca izvršenja, radi naplate novčanog potraživanja po osnovu troškova parničnog postupka, na osnovu presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 014367 12 Gž od 18. marta 2013. godine, kao izvršne isprave. U toku postupka je utvrđeno da podnošenje apelacije nije predstavljao razlog koji sprečava izvršenje rješenja donesenog na osnovu izvršne isprave, kada izvršna isprava nije ukinuta ili na drugi način stavljena van snage. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1937/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a apelantice Lejla Azapagić i Alma Ekmekčić i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/13 (L. A. i A. E.) | Sudska praksa | Aktio