Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2025/13 (N.R. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2025/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2025/13, rješavajući apelacije N.R. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
N.R., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000374 12 Rev od 5. februara 2013. godine;
Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovna zgrada Bijeljina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005267 12 Rev od 16. maja 2013. godine;
Radan Blagojević, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001258 12 Gž od 14. maja 2013. godine;
Tomo Lipovac, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048853 12 Gž od 22. augusta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2025/13 N.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Z.O.U. SESAR-ĆURIĆ-MILETIĆ Mostar, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000374 12 Rev od 5. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanta i drugotužiteljice kojom su tražili da se utvrdi da ne postoji pravo služnosti prijevoza, prolaza pješice i motornim vozilom preko određene nekretnine, kao poslužnog dobra, u korist druge nekretnine, kao povlasnog dobra, te da se tuženim zabrani svaki daljnji prolaz i prijevoz preko predmetne nekretnine i korištenje iste na bilo kakav drugi način. U toku postupka je utvrđeno da su tuženi temeljem dosjelošću preko 20 godina stekli pravo služnosti prolaza preko predmetne nekretnine apelanta i drugotužiteljice, te da tuženi nemaju drugi pristupni put svojim nekretninama.
2. AP-2587/13 Zajednica etažnih vlasnika stambeno-poslovna zgrada Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bogdan Radetić iz Bijeljina, statutarni zastupnik apelanta, podnio je 13. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 005267 12 Rev od 16. maja 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se tužena obaveže da apelantu vrati na raspolaganje zatvorenu natkrivenu terasu u prizemlju stambene zgrade i kao prostoriju za redovnu upotrebu zgrade, na taj način omogući svim etažnim vlasnicima u zgradi jednako pravo na korištenje natkrivene terase kao zajedničke prostorije za redovnu upotrebu zgrade i da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime neosnovanog korištenja terase ispred poslovnog prostora. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije bio aktivno legitimisan da zahtijeva da se tužena obaveže da mu vrati na raspolaganje zatvorenu natkrivenu terasu, niti je bio legitimisan da zahtijeva plaćanje naknade na ime neosnovanog korištenja predmetne terase.
3. AP-3038/13 Radan Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 10. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001258 12 Gž od 14. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođene od lica i stvari nekretnine (zemljište i stambena zgrada). Nadalje, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojom je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik zgrade izgrađene na predmetnoj nekretnini, što je tužitelj bio dužan priznati, kao i eventualni kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao pravni osnov da mu se prizna pravo vlasništva sa 1/1 na predmetnim nekretninama uz obavezu da tužitelju isplati određeni novčani iznos u vidu naknade za zemljište. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio upisan kao vlasnik na predmetnim nekretninama i da se sporni dio nekretnine nalazio u apelantovom posjedu, te je stoga apelant obavezan da tužitelju kao vlasniku preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine. Nadalje, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radilo o građenju na tuđem zemljištu u vrijeme kada se po zakonu koji je tada bio na snazi nije moglo steći pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Naime, apelant nije mogao primarni protivtužbeni zahtjev zasnovati na odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji se u skladu sa odredbama Zakona o vlasništvu Brčko Distrikta primjenjuje ukoliko je određeno pravo stečeno prije stupanja na snagu navedenog zakona, jer predmetni pravni odnos (izgradnja sporne kuće) nije nastao prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu Brčko Distrikta.
4. AP-4321/13 Tomo Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Korenice, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048853 12 Gž od 22. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na osnovu održaja nekretnina, što su tuženi dužni trpjeti i dozvoliti da se apelant uknjiži kod nadležnog organa kao vlasnik predmetnih parcela sa 1/1 dijela. U toku postupka je utvrđeno da apelant izvedenim dokazima nije dokazao postojanje kvalifikovane državine predmetnih nekretnina i da je zakonit držalac istih u kontinuiteta od 20 godina. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2025/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić