Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2273/13 (G. T.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2273/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2273/13, rješavajući apelacije Gorana Tešanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Goran Tešanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000361 12 REV od 8. januara 2013.

godine;

S. Z., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 010638 12 REV od 2. aprila 2013. godine;

Amela Baškailo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 003791 11 REV od 28. maja 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2273/13 Goran Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000361 12 REV od 8. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice S.T.-D. i utvrđeno je da je tužiteljica u toku trajanja braka sa apelantom na ime bračne stečevine stekla stan u Tuzli bliže opisan u dispozitivu presude, te da njen udio u sticanju bračne stečevine iznosi ½, pa je na osnovu navedenog apelant dužan trpiti da tužiteljica izvrši uknjižbu prava suvlasništva na pomenutoj nekretnini sa dijelom ½. U postupku je utvrđeno da je apelant 1982. godine dobio na osnovu ugovora o poklonu manji stan u kojem je živio sa tužiteljicom i njihovim sinom, te da mu je na osnovu tog stana i uz doplatu razlike kvadrature 1984. godine dodijeljen veći stan na kojem je apelant postao nosilac stanarskog prava. Međutim, apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je on, isključivo od svojih sredstava, izvršio doplatu razlike kvadrata prilikom dodjele većeg stana, dok je tužiteljica dokazala da je navedena doplata izvršena zajedničkim sredstvima, odnosno od zajedničke zarade supružnika. Zbog navedenog, sud je zaključio da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, te da je udio tužiteljice i apelanta i u njenom sticanju jednak.

2. AP-2365/13 S. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Kemal Begović advokat iz Gradačca, podnio je 31. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 010638 12 REV od 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice S.Z. i utvrđeno da je tužiteljica u toku trajanja braka sa apelantom na ime bračne stečevine stekla nekretnine u Gradačcu i pokretne stvari bliže opisane u dispozitivu presude, te da njen udio u sticanju bračne stečevine iznosi ½, pa je na osnovu navedenog apelant dužan trpiti da se tužiteljica upiše kao suvlasnik i suposjednik predmetne nekretnina sa dijelom ½ , kao i da joj u postupku diobe preda u posjed dio pokretnih stvari koje joj pripadaju. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica dokazala da je apelantov otac prema ugovoru o poklonu 1985. godine, za vrijeme trajanja braka između apelanta i tužiteljice, sporne nekretnine poklonio apelantu kako bi stambeno i ekonomski obezbjedio apelanta i tužiteljicu, te njihovo dvoje malodobne djece, zbog čega je sud utvrdio da navedene nekretnine, kao i pokretne stvari koje su stečene u toku braka i koje su postojale kada je brak raskinut, predstavljaju bračnu stečevinu stranaka u smislu člana 251. Porodičnog zakona.

3. AP-3563/13 Amela Baškailo (u daljnjem tekstu: apelantica) sa boravištem u Republici Austriji, koju zastupa Hidajet Supur advokat iz Bugojna, podnijela je 15. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 003791 11 REV od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da porodična kuća u Bugojnu, bliže opisana i dispozitivu presude, predstavlja bračnu stečevinu apelantice (sa dijelom ¼) i tuženog O.S. (sa dijelom ¾), te da se sukladno tome izvrši upis suvlasničkih dijelova u katastar i zemljišne knjige. Istom presudom je odbačena kao nedopuštena apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da ¼ njenog suvlasničkog dijela u predmetnoj porodičnoj kući predstavlja ½ iznosa od 68.495,99 KM. Osim toga, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev O.S. kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na ime ulaganja, adaptacije i uvećanja vrijednosti predmetne porodične kuće isplati iznos od 16.904,12 KM, dok je preko dosuđenog iznosa, protivtužbeni zahtjev O.S. odbijen. U postupku je utvrđeno da je apelantica dokazala da su ona i O.S. za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedničkim sredstvima izgradili predmetnu porodičnu kuću na zemljištu koje je vlasništvo oca O.S. te da navedena nekretnina predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Međutim, utvrđeno je da je tuženi O.S. ulaganjem, nesporno povećao vrijednost predmetnog objekta od čega je korist imala i apelantica, odnosno ulaganjem u navedeni objekat O.S. je povećao vrijednost apelantičinog suvlasničkog dijela, pa je zbog navedenog sud udovoljio protivtužbenom zahtjevu O.S. i obavezao apelanticu da mu isplati srazmjerni iznos uloženih sredstava.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2273/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2273/13 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio