Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2332/13 (P. T.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2332/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2332/13, rješavajući apelacije P. T. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

P. T., protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 036180 12 RSŽ od 21. marta 2013. godine;

Hajrudin Babajić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003820 13 GŽ od 27. maja 2013. godine;

Savo Šupljeglav, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003839 11 REV od 30. maja 2013. godine;

S. L., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032401 12 REV od 4. jula 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2332/13 P. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Jagoda Zvonar advokatica iz Banja Luke, podnio je 29. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 036180 12 RSŽ od 21. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi AD „Transter“ Brod isplati zakonske zatezne kamate na neblagovremeno isplaćene plaće za period od marta do decembra 2011. godine, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude na ime toplog obroka, troškova prevoza, regresa i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 2010. do 2011. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je tuženi prema odredbama Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor) obavezan navedene naknade iz radnog odnosa isplaćivati u skladu sa svojim materijalno-finansijskim mogućnostima. Budući da je utvrđeno da tuženi u spornom periodu u nedostatku sredstava nije predvidio niti vršio isplatu ovih naknada nikome od svojih zaposlenika, zaključeno je da tuženi nije povrijedio svoje obaveze prema ugovoru o radu i odredbama Posebnog kolektivnog ugovora. Također je zaključeno da apelant zbog neisplate spornih naknada od strane tuženog nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlenike, dok bi naplatom navedenih naknada u sudskom postupku došao u povoljniji položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-2523/13 Hajrudin Babajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003820 13 GŽ od 27. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tužene Bosne i Hercegovine-Granične policije Bosne i Hercegovine od 18. aprila 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelanta, te da se tužena obaveže da apelanta vrati na radno mjesto u Jedinici Granične policije Bosne i Hercegovine. U postupku je utvrđeno da je u vrijeme donošenja sporne odluke o prestanku radnog odnosa apelanta (18. aprila 2003. godine) bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa prema kojem je u članu 83. stav 1. propisano da pravo na sudsku zaštitu radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa poslodavca može tražiti u prekluzivnom roku od 15 dana od dana prijema odluke. Budući da je utvrđeno da je apelant navedenu odluku od 18. aprila 2003. godine, (koja je potvrđena rješenjem tužene od 5. juna 2003. godine) primio 2. jula 2003. godine, a tužbu sudu je podnio 17. oktobra 2010. godine zaključeno je da je apelantova tužba neblagovremena.

3. AP-2994/13 Savo Šupljeglav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Momo Turanjanin i Dragan Škuletić advokati iz Trebinja, podnio je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003839 11 REV od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženog Industrija alata „SWISSLION“ A. D. Trebinje o otkazu ugovora o radu apelanta, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i isplati mu neisplaćene plaće i ostala primanja iz radnog odnosa u iznosima i za periode koji su navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme od aprila 2007. godine i da mu je tuženi 2008. godine zbog promjene radnog mjesta ponudio zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima, ali da je apelant odbio navedenu ponudu nakon čega mu je rješenjem tuženog prestao radni odnos uz propisani otkazni rok, te mu je isplaćena otpremnina. S tim u vezi, sud je zaključio da je apelantu u konkrentom slučaju prestao radni odnos u skladu sa odredbama člana 123. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), prema kojem poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz istovremenu ponudu zaključenja novog ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, a da radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima ima samo pravo na otpremninu u skladu sa zakonom, ali ne i pravo da pred sudom osporava zakonitost odluke o otkazu.

4. AP-3688/13 S. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Zoran Nedimović advokat iz Banja Luke, podnio je 28. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032401 12 REV od 4. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tužene Republike Srpske-Narodne skupštine Republike Srpske o prestanku radnog odnosa apelanta, te da se tuženoj naloži da apelanta vrati na posao i da s njim zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, da mu naknadi štetu u vidu izgubljene zarade-plate i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U postupku je utvrđeno da je apelant, koji je bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „radnik na obezbjeđenju“, u periodu od septembra do novembra 2005. godine bio na neplaćenom odsustvu, te da je nakon isteka neplaćenog odsustva bio privremeno spriječen za rad, ali o tome nije obavijestio tuženu u zakonskom roku, niti je dokazao da je spriječenost za rad bila takve prirode da o tome nije mogao obavijestiti tuženu, pa je tužena donijela odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa primjenom člana 113. ZOR-a kojim je propisano da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu ako se radnik u roku od pet dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa ne vrati na posao.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2332/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2332/13 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio