Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2358/13 (M. Č.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2358/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2358/13, rješavajući apelacije Mirhunise Čebira i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirhunisa Čebira, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 026269 12 Rsž od 28. marta 2013. godine;
Nada Radulović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050241 12 Rev od 15. maja 2013. godine;
Samir Semiz, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054427 12 Rev od 9. aprila 2013. godine;
Veljko Kovačević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 120325 13 Gž od 27. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2358/13 Mirhunisa Čebira (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 31. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 026269 12 Rsž od 28. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade toplog obroka. U toku postupka je utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno odlučili kada su odbili apelanticu sa predmetnim tužbenim zahtjevom, cijeneći isti kao neosnovan jer apelantica u spornom periodu nije radila, pa joj prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH u takvoj situaciji ne pripada pravo na naknadu toplog obroka. Naime, odredbom člana 17. stav 1. predmetnog kolektivnog ugovora je propisano da je poslodavac obavezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok). U vezi s tim, utvrđeno je da apelantici valja ukazati da u toku prvostepenog postupka nije dokazala svoje navode i tvrdnje da je novčana naknada koja se isplaćuje kroz topli obrok vid neoporezivog iznosa plate. Naprotiv, u toku prvostepenog postupka je na osnovu izvedenog dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke apelantica dokazala da je visina toplog obroka u spornom periodu iznosila 2.640,00 KM, međutim, taj iznos ni prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke ne predstavlja iznos neoporezivog dijela plate, nego iznos naknade za topli obrok.
2. AP-2496/13 Nada Radulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050241 12 Rev od 15. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene o prestanku radnog odnosa od 16. maja 2001. godine, zatim da se tužena obaveže da joj za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene plate i toplog obroka, kao i da joj na ime doprinosa Fondu PIO i Fondu zdravstva uplati doprinose. U toku postupka je utvrđeno da je donošenjem rješenja tužene od 7. maja 2001. godine, a kojim je upućena na privremeni rad u drugo preduzeće, nastavljen kontinuitet radnopravnog statusa apelantice, ali da joj je zakonito prestao radni odnos na osnovu rješenja tužene od 16. maja 2001. godine zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. st. 1. i 2. tač. 1. i 8. Zakona o radu, u vezi sa članom 113. stav 1. tačka 1. u vezi sa čl. 115. i 92. tog zakona. Pri tome, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno našao da tužena nije bila obavezna, shodno odredbama člana 92. predmetnog zakona, da protiv apelantice vodi disciplinski postupak, jer je na to nisu obavezivali ni Opći kolektivni ugovor ni Granski kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti trgovine, ugostiteljstva i turizma, a niti tužena ima Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika.
3. AP-2591/13 Samir Semiz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054427 12 Rev od 9. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog (glavnog duga, kamata i doprinosa). U toku postupka je utvrđeno da kako bi apelantu radni odnos prestao istekom roka od dvije godine od dana kada je 1. augusta 1992. godine upućen na čekanje posla, ispravnim se ukazuje i zaključak nižestepenih sudova da apelantu pripada pravo na neisplaćene plate samo za period od 1. maja 1993. godine (kada mu je nezakonito prestao radni odnos) do 1. augusta 1994. godine (kada bi mu radni odnos prestao po sili zakona). Također, utvrđeno je da na takav zaključak ne utiču revizioni prigovori da se samim poništenjem odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantu ima uzeti da je prestanak radnog odnosa apelantu nezakonit i da mu stoga pripadaju sva prava po osnovu radnog odnosa za period od 1. maja 1993. godine kada mu je prestao radni odnos do 24. marta 2011. godine kada je osnovao svoje preduzeće, zbog toga što je apelantu prestao radni odnos po sili zakona 1. augusta 1994. godine, shodno odredbama člana 21. st. 2. i 3. i člana 75. stav 2. tačka 8. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
4. AP-4105/13 Veljko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milan Vukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 1. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 120325 13 Gž od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je dana 4. marta 2011. godine, prestao radni odnos po sili zakona kod tuženog, odbijanjem da prihvati Ugovor o radu pod promijenjenim uslovima i da se poništi rješenje disciplinske komisije od 18. jula 2011. godine, te odluka Upravnog odbora od 12. augusta 2011. godine, a tuženi obaveže da mu isplati otpremninu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije pobijao odluku tuženog od 9. marta 2011. godine kojom je poslodavac izvan snage stavio raniju odluku o otkazu Ugovora o radu od 28. februara 2011. godine, te odustao od ponude Ugovora o radu pod promijenjenim uslovima. Nadalje, utvrđeno je da je apelant u prostorijama tuženog dana 9. marta 2011. godine odbio da primi odluku tuženog od 9. marta 2011. godine i da je naknadno dostavljanje te odluke apelantu putem pošte izvršeno uredno. Također, utvrđeno je da je odlukom o otkazu Ugovora o radu od 28. februara 2011. godine, koja je apelantu uručena 4. marta 2011. godine, definisano pravo na otkazni rok od 90 dana koji počinje da teče od dana uručenja otkaza radniku, u smislu odredbe člana 135. stav 2. Zakona o radu. Isto tako, utvrđeno je da je u vrijeme donošenja i dostavljanja odluke tuženog od 9. marta 2011. godine, kojom se van snage stavlja odluka o otkazu Ugovora o radu, trajao otkazni rok zbog otkaza ugovora o radu od strane poslodavca, pa je time postojao i radni odnos između parničnih stranaka u vrijeme donošenja i dostavljanja predmetne odluke. Budući da je kasnijom konačnom odlukom poslodavca izvan snage stavljen konačan otkaz ugovora o radu, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je odbio zahtjev za utvrđivanje da je radni odnos prestao sa danom 4. marta 2011. godine, te zahtjev za isplatu otpremnine, prihvatajući time princip da je kasnijom konačnom odlukom izmijenjena ranija takva odluka poslodavca. Najzad, utvrđeno je da pošto nije pravilan apelantov stav o prestanku radnog odnosa sa danom 4. marta 2011. godine kao momentom saopćavanja poslodavcu da ponuda za zaključivanje ugovora pod promijenjenim uslovima nije prihvaćena, a kako se odluke o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza žalbom pobijaju isključivo zbog činjenice da radni odnos nije postojao u vrijeme koje je utvrđeno kao vrijeme izvršenja teže povrede radne dužnosti, proizilazi da žalba nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti u onom dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev da se navedene odluke ponište.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2358/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić