Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-241/13 (G.M.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-241/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-241/13, rješavajući apelacije G.M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

G.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004830 11 Uvp od 28. septembra 2012.

godine;

Idriz Drakovac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002398 12 U od 12. februara 2013.

godine;

Dušan Gavrilović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001095 12 Uvp 2 od 24. aprila 2013. godine;

D.R., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 009601 12 U od 30. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-241/13 G.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004830 11 Uvp od 28. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, u upravnoj stvari ostvarivanja prava na vojnu invalidninu, osporenom konačnom odlukom odlučeno je da apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida prestaje zaključno sa danom 30. aprila 2009. godine. U toku postupka je utvrđeno da nalaz i mišljenje revizijske liječničke komisije nije ni po čemu nezakonit ili nepravilan jer je komisija formirana i radila temeljem odredbe člana 47. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, a kako je nalaz iste komisije različit od nalaza ranijih liječničkih komisija, to su upravni organi, temeljem člana 8. Uputstva o primjeni člana 52. navedenog zakona bili dužni odnijeti novo rješenje kojim će rješenje koje je predmet obnove biti ukinuto, a o pravu biti odlučeno isključivo na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije za nadzor i medicinsko vještačenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Također, utvrđeno je da je sam nalaz i mišljenje nadzorne liječničke komisije od 23. aprila 2009. godine sasvim kvalitetno i dovoljno obrazložen u smislu zašto se ne mogu prihvatiti raniji nalazi i mišljenja o stepenu tjelesnog oštećenja kod apelanta, tako da ne stoje tužbeni prigovori o nedovoljnoj obrazloženosti navedenog nalaza i mišljenja liječničke komisije kojim je utvrđeno da invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20 %.

2. AP-1540/13 Idriz Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002398 12 U od 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III grupe sa 90 % vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije R BiH sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 451,08 KM, dok je ukinutim prvostepenim rješenjem od 24. decembra 2004. godine apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100 % vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije R BiH sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 535,82 KM. U toku postupka je utvrđeno da je osporeno rješenje tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. Dakle, budući da je u postupku revizije nadležna liječnička komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja utvrdila manji procent vojnog invaliditeta kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni procent vojnog invaliditeta, tuženi organ je na osnovu potpuno i pravilno utvrđeno činjeničnog stanja, ispravnom primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa i sam riješio upravnu stvar u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.

3. AP-3120/13 Dušan Gavrilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šekovića, kojeg zastupa Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, Kancelarija Istočno Sarajevo, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001095 12 Uvp 2 od 24. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu osporenim aktom tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 3. decembra 2010. godine ukinut status ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu, utvrđeni ranijim rješenjem od 25. novembra 2008. godine, jer nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 4. stav 1. u vezi sa članom 104. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, koji se primjenjuje, s obzirom na vrijeme podnošenja zahtjeva, za priznavanje statusa po tom osnovu, zato što apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju iz perioda predviđenog navedenom odredbom, tj. medicinsku dokumentaciju o bolesti koja potiče iz vremena nastanka tih okolnosti, a najkasnije godinu dana od dana njihovog prestanka. Također, utvrđeno je da je prema podacima spisa apelant otpušten iz Vojske RS dana 31. januara 1996. godine, pa bi medicinska dokumentacija o oboljenju trebala da potiče najkasnije iz perioda do 31. januara 1997. godine. Stoga, kako prva medicinska dokumentacija potiče od 6. septembra 1999. godine, to je pravilan zaključak tuženog da kod apelanta nema medicinske dokumentacije o liječenju koja bi mogla poslužiti kao osnov za utvrđenje postojanja oštećenja organizma u vezi sa učešćem u Vojsci RS.

4. AP-5273/13 D.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 24. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 009601 12 U od 30. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant stupio u oružane snage RS dana 14. marta 1994. godine i da je bio angažovan do 15. augusta 1994. godine neprekidno, što ukupno iznosi pet mjeseci i 11 dana, te mu je po tom osnovu priznato svojstvo borca, uz utvrđenje da je navedeno vrijeme proveo u zoni borbenih dejstava, pa je razvrstan u VII kategoriju. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je članom 88. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata propisano da se činjenica angažovanja borca utvrđuje samo na osnovu uvjerenja Ministarstva odbrane, odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova za pripadnike tog ministarstva, a odsustvo iz jedinice po osnovu bolovanja, samo na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih vojno-liječničkih komisija, te da se prema odredbama čl. 17. do 27. tog zakona borci, prema vremenu stupanja u oružane snage SFRJ, odnosno Vojske RS, dužini učešća i uslovima angažovanja razvrstavaju u sedam kategorija. Budući da je prvostepeni organ, prema priloženom uvjerenju istog organa od 24. juna 2010. godine utvrdio učešće apelanta u oružanim snagama RS u navedenom trajanju, za koje je Boračka organizacija RS dostavila pozitivno mišljenje u smislu da je sve vrijeme utvrđeno kao učešće u zoni borbenih dejstava, to je zaključeno da je prvostepeni organ pravilno utvrdio period učešća u ratu, a potom i pravilno razvrstao apelanta u odgovarajuću kategoriju. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-241/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-241/13 (G.M.) | Sudska praksa | Aktio