Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/13 (S. H.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2436/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2436/13, rješavajući apelacije Salema Here i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Salem Hero, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005764 11 Uvp od 19. februara 2013.
godine;
Milenko Prce, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005506 11 Uvp od 28. februara 2013.
godine;
Elvira Kovačević, Elvina Kovačević i Dino Kovačević, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 222680 12 Gž od 20. juna 2013. godine;
Radojica Knežević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007426 12 Uvp od 3. jula 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2436/13 Salem Hero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005764 11 Uvp od 19. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u obnovi postupka po službenoj dužnosti, apelantu je prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i ukinuta rješenja i saglasnost nadležnih organa. U toku postupka je na osnovu nalaza i mišljenja posebne ljekarske komisije utvrđeno da ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%, te je stoga zaključeno da nisu postojali uslovi za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida apelantu propisani članom 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
2. AP-2868/13 Milenko Prce (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005506 11 Uvp od 28. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u obnovi postupka po službenoj dužnosti, ukinuto je rješenje nadležnog organa i apelant odbijen sa zahtjevom za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida i drugih zakonskih prava. U toku postupka je na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije utvrđeno da je invaliditet kod apelanta ispod 20%, te stoga nisu bili ispunjeni uslovi za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida propisani članom 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
3. AP-3047/13 Elvira Kovačević, Elvina Kovačević i Dino Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 10. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 222680 12 Gž od 20. juna 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom sud se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio tužbu apelanata. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti tužbom tražili isplatu određenog novčanog iznosa na ime neisplaćene razlike porodične invalidnine, te da je prema relevantnim odredbama Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, odlučivanje u pogledu navedenih potraživanja apelanata dato u nadležnost organa uprave.
4. AP-3293/13 Radojica Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 24. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007426 12 Uvp od 3. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je ponovo određena invalidska penzija u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu po službenoj dužnosti određen novi iznos invalidske penzije na osnovu odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Nadalje, navedeni iznos penzije je određen od penzijskog osnova utvrđenog u skladu sa odredbama člana 77. – 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kao povoljnijeg, u procentu od 63,75% za ukupno ostvareni penzijski staž. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2436/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić