Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2443/13 („Duga-tehna“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2443/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine u predmetu broj AP-2443/13, rješavajući apelaciju „Duga-tehna“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Duga-tehna“ d.o.o.
Čitluk podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001770 11 Uvp od 18. aprila 2013. godine, te rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 001881 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, S1 3 U 001938 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, S1 3 U 001770 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, S1 3 U 001877 11 Uvl od 3. aprila 2013.
godine i S1 3 U 001944 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Duga-tehna“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupa Suda Halilagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001770 11 Uvp od 18. aprila 2013. godine, te rješenja Sud BiH br. S1 3 U 001881 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, S1 3 U 001938 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, S1 3 U 001770 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine, S1 3 U 001877 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine i S1 3 U 001944 11 Uvl od 3. aprila 2013. godine. U konkretnim slučajevima, apelant je osporio akte nadležnih upravnih organa u upravnoj stvari promjene podataka u jedinstvenoj carinskoj ispravi, a kojima je apelant obavezan da na ime manje uplaćenih indirektnih poreza izvrši uplatu određenog novčanog iznosa. Naime, u predmetnim upravnim stvarima je utvrđeno da su nadležni carinski organi, u skladu sa odredbama člana 75. Zakona o carinskoj politici BiH, naknadno izvršili kontrolu uvoznog carinjenja, te na osnovu Zapisnika o naknadnoj kontroli i mišljenja Grupe za tarifu i vrijednost nadležnog regionalnog centra podnijeli prijedloge za izmjenu podataka i naknadnu naplatu. Prema mišljenju Suda BiH, proizlazi da su u postupcima donošenja osporenih upravnih akata nadležni carinski organi pružili mogućnost apelantu da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima važnim za donošenje pobijanih rješenja i da su sve činjenice i dokazi bili dostupni apelantu. S tim u vezi je zaključeno da su osporena upravna rješenja donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez počinjenih povreda postupka, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega se pobijane odluke ukazuju pravilnim i zakonitim. Također je, između ostalog, navedeno da nije bilo nužno da vijeće za upravne sporove Suda BiH u konkretnim slučajevima zakazuje glavnu raspravu, budući da je to samo izuzetno predviđeno iz razloga propisanih odredbom člana 34. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS) Osim toga, u osporenim rješenjima kojima su odbačeni apelantovi zahtjev za ponavljanje predmetnih postupaka je navedeno da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje osnova za ponavljanje postupaka u smislu odredbe člana 42. stav 1. tačka 1. ZUS, slijedom čega je odlučeno primjenom odredbe člana 45. stav 1. istog Zakona.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Suda BiH, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo u predmetnim postupcima. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić