Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2849/13 (B. N.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2849/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2849/13, rješavajući apelacije Branka Nikića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Branko Nikić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000135 12 Rev od 16. aprila 2013. godine;
Željko Rička, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000379 12 Rev od 2. aprila 2013. godine;
Zrinka Vlašić i Snježana Znaor, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006110 12 Rev od 16.
aprila 2013. godine;
Džemal Hadžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050584 13 Rev od 26. novembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2849/13 Branko Nikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000135 12 Rev od 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa na ime protivrijednosti uništenih građevinskih objekata i uništene šume. U toku postupka je utvrđeno da nije dokazan pravni osnov po kojem bi tužena bila dužna apelantu nadoknaditi štetu nastalu na njegovim nekretninama u periodu od 1995. godine, kada ih je napustio, do 2003. godine. Nadalje, apelant nije dokazao da je tužena, bilo prije, bilo poslije stupanja na snagu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, apelantove nekretnine stavila pod svoju upravu niti ih je bilo kad dala na korištenje privremenim korisnicima. Utvrđeno je da tužena za konkretnu štetu nije odgovarala ni po općim propisima o naknadi štete, po odredbama Zakona o obligacionim odnosima, odnosno, ni po principu subjektivne odgovornosti (jer je bilo nesporno da su štetu počinila treća nepoznata lica) niti po principu objektivne odgovornosti (jer organi tužene niti su mogli a ni bili dužni spriječiti predmetnu štetu, bez obzira da li se ona smatrala ratnom štetom ili pak štetom nastalom nakon prestanka ratne opasnosti, a zbog nacionalne netrepeljivosti u predmetnom kraju i vremenu). Osim toga, utvrđeno je da tužena nije mogla odgovarati ni po odredbama člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, jer do štete na apelantovoj imovinu nije došlo, niti je on to tvrdio, usljed akta nasilja i terora u smislu člana 146. tada važećeg Krivičnog zakona, već suprotno tome, da je šteta nastala neovlaštenim radnjama od strane nepoznatih lica, a za štetu prouzrokovanu navedenim krivičnim djelom odgovaraju neposredni učinioci, a ne organi vlasti.
2. AP-2879/13 Željko Rička (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 000379 12 Rev od 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade materijalne štete zbog nemogućnosti izdavanja u zakup skladišno-poslovnog prostora u objektu podignutom na apelantovoj parceli. U toku postupka apelant je tvrdio da je onemogućen u korištenju prava služnosti puta preko parcela tuženog, te stoga nije došlo do realizacije ugovora o zakupu zaključenom između apelanta i drugog pravnog lica, usljed čega je apelant pretrpio štetu koja se odnosila na izgubljenu zakupninu. S tim u vezi, utvrđeno je da nije postojala krivica, odnosno, odgovornost tuženog za predmetnu štetu, jer je sudskom odlukom utvrđeno da su ugovori, na osnovu kojih je stečeno i upisano pravo služnosti puta, ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo.
3. AP-3051/13 Zrinka Vlašić i Snježana Znaor (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Z.O.U. SESAR-ĆURIĆ-MILETIĆ Mostar, podnijele su 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 006110 12 Rev od 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile od tuženog da izvrši sanaciju objekta u suvlasništvu apelantica, kao i alternativni tužbeni zahtjev kojim su od tuženog tražile da im isplati određen novčani iznos na ime naknade za sanaciju predmetnog objekta. U toku postupka je utvrđeno da je bio osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije (apelantice nisu bile jedine suvlasnice predmetnog objekta) i prigovor nedostatka pasivne legitimacije (predmetna šteta se smatrala ratnom štetom, a Zakonom o utvrđivanju ratne štete i Uredbe o utvrđivanju ratnih šteta nastalih na teritoriji HZ HB nije bila propisana odgovornost za navedenu štetu, niti je ista bila propisana općim propisima građanskog prava). Nadalje, utvrđeno je da je predmetno potraživanje zastarjelo, jer je šteta nastala u ratu i rok zastare se računao od ukidanja neposredne ratne opasnosti (23. decembar 1996. godine), a tužba je podnesena 6. marta 2006. godine.
4. AP-5402/13 Džemal Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050584 13 Rev od 26. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi apelantu isplatiti određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izmakle koristi. Nadalje, usvojena je protivtužba tuženog i obavezan apelantu tuženom isplatiti određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o izgradnji kuće, te da su radovi prestali iz razloga što apelant nije htio platiti ostatak cijene i što su već izvedeni radovi urađeni nekvalitetno. Nadalje, utvrđeno je da je bio osnovan apelantov zahtjev do određenog iznosa, koji se odnosio na radove koje tuženi nije izvršio prema dogovoru iz sporazuma. Nadalje, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu izmakle koristi, jer apelant nije dokazao da je uopće mogao i namjeravao da izdaje kuću po redovnom toku stvari, pa nije bilo osnova utvrđenju izmakle koristi iz člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da su apelant i tuženi kao ugovarači po predmetnom ugovoru potpisali sporazum, kojim su uredili odnose u pogledu sanacionih radova i otklanjanja materijalnih nedostatka ranije izvedenih radova kao i plaćanja preostalih dugovanja, koji sporazum je imao snagu aneksa (dopuna) prvobitnog ugovora. Kako je tuženi ispunio obavezu iz navedenog sporazuma, proizilazila je i obaveza apelanta da ispuni svoju obavezu isplatom određenog novčanog iznosa.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2849/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić