Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2872/13 (G. J.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2872/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2872/13, rješavajući apelacije Gostimira Jerosimovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Gostimir Jerosimović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Pr 011248 13 Pžp od 22. marta 2013. godine;
Miralem Ferhatović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 049489 13 Pžp od 18. oktobra 2013. godine;
Sejo Puce, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 122537 13 Pžp od 21. novembra 2013. godine;
Zoran Perić, protiv rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 115133 13 Pv od 25. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2872/13 Gostimir Jerosimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maslovara, podnio je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Pr 011248 13 Pžp od 22. marta 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 3. tačka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, dok je oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak. U toku postupka, na osnovu međusobne veze iskaza svjedoka – oštećenog sa iskazom svjedoka podnosioca zahtjeva, kao i izvedenih materijalnih dokaza, utvrđeno je da se nije mogla prihvatiti apelantova odbrana, jer je ista bila usmjerena u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Nadalje, na osnovu izvedenih dokaza, nesporno je utvrđeno da je apelant na način, u vrijeme i u mjestu opisanom u izreci rješenja počinio predmetni prekršaj.
2. AP-4923/13 Miralem Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 3. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 049489 13 Pžp od 18. oktobra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 3. stav 1. tač. 2. i 15. Zakona o javnom redu i miru, pa su mu izrečene novčane kazne u iznosu od po 150,00 KM za svaki od počinjenih prekršaja, odnosno jedinstvena novčana kazna u ukupnom iznosu od 250,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant negirao izvršenje prekršaja, međutim, apelantova odbrana nije mogla biti prihvaćena jer je ista opovrgnuta iskazom svjedoka i izvedenim materijalnim dokazima.
3. AP-4955/13 Sejo Puce (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 122537 13 Pžp od 21. novembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. decembra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 6. stav 3. tačka a. u vezi sa stavom 1. istog Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM i zaštitna mjera oduzimanja robe, koja je predmet izvršenja prekršaja, odnosno, naplata njene carinske vrijednosti u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, u ispravama za carinjene robe, po određenoj carinskoj deklaraciji, kao deklarisani uvoznik predmetnog vozila, označio netačno njegov preferencijalno porijeklo, a u namjeri plaćanja uvoznih dadžbina u manjem iznosu. Nadalje, na osnovu iskaza apelanta i ostalih izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant znao ili mogao znati da sva prikupljena dokumentacija za carinjenje vozila nije bila vjerodostojna.
4. AP-5291/13 Zoran Perić (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Bijeljine, podnio je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 115133 13 Pv od 25. oktobra 2013. godine. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 115133 12 Pžp od 4. marta 2013. godine obustavljen je prekršajni postupak protiv određenog pravnog lica, zastupanog po apelantu i drugom branitelju. Osporenom konačnom odlukom određen je novčani iznos na ime nužnih izdataka i nagrade apelantu, kao branitelju okrivljenog pravnog lica, te određeno da će se dosuđeni iznos isplatiti iz budžetskih sredstava a na teret troškova prekršajnog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je sud odlučio kao u izreci osporenog rješenja imajući u vidu da je u Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, član 2., tarifni broj 3, navedeno da advokatu pripada nagrada za izvršeni rad u prekršajnom postupku 100 bodova, a upravo je advokat preduzimao radnje u prekršajnom postupku, koji prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnog naloga zbog prekršaja iz člana 2. stav 1. Zakona o poštanskim uslugama RS. Nadalje, sud nije odlučivao o troškovima putovanja, s obzirom da nisu bili dostavljeni dokazi kojim se potvrđuju navedeni troškovi.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2872/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić