Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2913/13 („Abonos“ d.o.o. Bužim)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2913/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2913/13, rješavajući apelacije „Abonos" d.o.o. Bužim i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Abonos" d.o.o. Bužim, protiv presude i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 004229 11 Gž od 24. aprila 2013. godine i broj 18 0 P 004229 14 Gž 2 od 23. aprila 2014. godine;

Mldb. M.M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 001099 12 Rev od 23. jula 2013. godine;

Ignjat Simić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 010082 11 Rev od 9. jula 2013. godine;

Azur Gergić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003631 13 Gž od 25. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2913/13 „Abonos“ d.o.o. Bužim (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, koga zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 3. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 004229 11 Gž od 24. aprila 2013. godine. Apelant je 14. maja 2014. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i rješenje Kantonalnog suda od 23. aprila 2014. godine o troškovima parničnog postupka. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati na ime naknade nematerijalne štete (tj., na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, te na ime pretrpljenih fizičkih bolova, kao i na ime pretrpljenog straha) određeni novčani iznos, na način preciziran u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio apelantov zaposlenik i da se 5. maja 2006. godine na poslu povrijedio radeći na mašini „čeparici“. Također, utvrđeno je da je pomenuta mašina opasna stvar, da je tuženi odgovoran apelantu za naknadu štete po osnovu objektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, da se za štetu od opasne stvari odgovornost ne zasniva na krivici, a što hoće da dokaže apelant, već na stvorenom riziku, da je u smislu čl. 173. i 174. navedenog zakona osobi koja je pretrpila štetu dovoljno da dokaže pretrpljenu štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Nadalje, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi, odlučujući o prigovoru podijeljene odgovornosti zauzeli stav da je tužitelj nepravilnim rukovanjem mašinom doprinio nastanku štete 30%. Konačno, utvrđeno je da kako prvostepeni sud nije pravilno odmjerio troškove apelanta, to je drugostepeni sud odluku o troškovima postupka utemeljio na čl. 386. stav 2., 387., 393. i 396. stav 2. u vezi sa članom 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kada je obavezao apelanta da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.070,43 KM, umjesto iznosa od 1.527,92 KM.

2. AP-4032/13 Mldb. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa zakonski zastupnik, otac Alija Musić, a koji je zastupan od strane Nedima Begovića, advokata iz Visokog, podnio je 25. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 001099 12 Rev od 23. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu kako nematerijalne, tako i materijalne štete, kao i alternativni tužbeni zahtjev radi poništenja dijela zaključenog sporazuma o vansudskoj nagodbi, sve precizirano u izreci drugostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da, u pogledu apelantovih navoda da se on nije odrekao budućih potraživanja, niti da je to umjesto njega mogao učiniti njegov zakonski zastupnik odnosno punomoćnik, jer za takvo odricanje nije imao suglasnost centra za socijalni rad, predmetna nagodba nije pravni posao kojom se otuđuje ili opterećuje imovina apelanta, što podrazumijeva da su njegovi roditelji mogli dati saglasnost punomoćniku za njeno zaključenje bez odobrenja nadležnog organa starateljstva. Dakle, nije riječ o tome da predmetna nagodba ne proizvodi pravno dejstvo samo zato što za odricanje od potraživanja nije zatražena suglasnost nadležnog organa, jer se u smislu člana 92. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku sudska nagodba može pobijati samo tužbom ako je zaključena u zabludi i pod uticajem prinude ili prevare, pa kod toga da je pravomoćno odbijen alternativni zahtjev za njeno poništenje, drugostepeni sud je izveo valjan pravni zaključak da je sporna vansudska nagodba i dalje na snazi. Također, utvrđeno je da vansudsko poravnanje koje je za predmet imalo isplatu naknade materijalne i nematerijalne štete predstavlja ugovor stranaka u smislu odredbe člana 1089. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a to podrazumijeva da su vansudskom nagodbom o naknadi štete koju oštećeni trpi zbog tjelesne povrede obuhvaćene naknade za one štetne posljedice koje su strankama bile poznate i predvidive u vrijeme zaključenja nagodbe. Prema tome, za odluku o predmetnom sporu nije bilo odlučno to što apelant nije tražio sve vidove štete koje naknadno traži u tužbi, već da su ti vidovi štete već postojali u vrijeme zaključenja pomenutog sporazuma, pa je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer nakon zaključenja sporazuma o naknadi štete, apelant nije dokazao da je nastalo novo oštećenje, pogoršanje njegovog zdravlja ili da su nastupile drugačije okolnosti koje bi imale za posljedicu novu nematerijalnu i materijalnu štetu.

3. AP-4083/13 Ignjat Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 30. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 010082 11 Rev od 9. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, te straha u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da kako je u konkretnoj situaciji među strankama nesporno da apelant u toku vođenja krivičnog postupka nije bio pritvoren, to mu ne pripada pravo na naknadu štete po osnovu odredbe člana 429. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku. Nadalje, utvrđeno je da je u predmetnom slučaju isključeno pravo na naknadu štete sve dok vlada presumpcija nevinosti. Ta presumpcija jednako važi za sve slučajeve vođenja krivičnog postupka i bez značaja je za koje krivično djelo je postupak vođen. Obzirom da je apelant oslobođen od krivične odgovornosti njegov ugled je bio zaštićen pomenutom presumpcijom, te mu ne pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog narušavanja ugleda i časti, u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Također, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nema dokaza da su organi tužene (policija, tužilaštvo i sud) postupali protivno važećim zakonskim propisima odnosno pravilima svoje struke, pa nema ni osnova odgovornosti tužene za naknadu štete apelantu u smislu odredbe člana 172. stav 1. u vezi člana 154. navedenog zakona.

4. AP-4100/13 Azur Gergić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003631 13 Gž od 25. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantu umjesto iznosa od 31.138,20 KM na ime naknade nematerijalne i materijalne štete, isplati iznos od 26.148,20 KM, dok je sa viškom naknade na ime nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa, koja se odnosi na naknadu na ime fizičkih bolova i neugodnosti, zatim za duševne bolove zbog naruženosti, kao i na ime materijalne štete radi pružanja tuđe njege i pomoći, kako je to navedeno u izreci i obrazloženju drugostepene presude, apelant odbijen. U toku postupka je, pored ostalog, pravilnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke-ortopeda utvrđeno da je apelant po izlasku iz bolnice imao potrebu za povremenom tuđom njegom i pomoći jedan i po mjesec (a ne tri mjeseca kao što se izjasnila njegova majka, saslušana kao svjedok), jer se u tom periodu mogao kretati i djelimično oslanjati na lijevu nogu uz korištenje štake u desnoj ruci, s tim da mu je bila potrebna povremena pomoć kod pripremanja hrane, oblačenja, koju su mu pružali članovi njegove porodice, a najviše majka. U vezi s tim, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi, imajući u vidu činjenicu da se radilo o povremenoj, a ne stalnoj pomoći, pravilno utvrdili visinu te naknade, uzimajući u obzir kao parametar najnižu platu u F BiH u spornom periodu, jer se ne radi o potrebama stručne pomoći od strane medicinskog radnika. Također, utvrđeno je da, nakon usaglašenih nalaza vještaka medicinske struke, umanjenje životne aktivnosti kod apelanta iznosi 30%, a ne 35% kako je to pogrešno utvrdio prvostepeni sud. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod broj AP-2913/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2913/13 („Abonos“ d.o.o. Bužim) | Sudska praksa | Aktio