Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3000/13 (M. S. i H.Č.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3000/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3000/13, rješavajući apelacije Marijane Solarević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marijana Solarević, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 009686 12 U od 29. aprila 2013. godine;
H.Č., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 007943 10 U od 3. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3000/13 Marijana Solarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kneževa, podnijela je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 009686 12 U od 29. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 24. maja 2012. godine, kojim je odbijena njena žalba protiv prvostepenog rješenja od 19. oktobra 2011. godine. Tim rješenjem je apelantici, priznatoj civilnoj žrtvi rata I grupe sa 100% invaliditeta utvrđen prestanak prava zbog neispunjavanja uslova utvrđenih Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi pravilno prihvatio utvrđenje drugostepene ljekarske komisije koja svakako cijeni udio vojnog invaliditeta kod apelantice vezan za blast povredu koju je ona nesporno doživjela prilikom granatiranja sela 9. septembra 1995. godine, zaključujući da je udio invaliditeta u ukupnom oštećenju organizma apelantice 30%, koji procenat, imajući u vidu prirodu urođenog hroničnog oboljenja apelantice i njegove posljedice, odgovara stvarnom stanju, kako je to opisala i drugostepena ljekarska komisija. Stoga, nisu osnovani navodi tužbe da tuženi nije pravilno utvrdio stepene oštećenja njenog organizma odnosno priznatog udjela civilnog invaliditeta od 30% jer su ti navodi u suprotnosti sa činjenicama spisa, slijedom čega je jasno da je tužba neosnovana, zato što je tuženi na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, budući da član 2. predmetnog zakona, za priznavanje statusa, pretpostavlja oštećenje organizma uzrokovano djelovanjem neprijatelja u ratnim operacijama od najmanje 60%.
2. AP-4031/13 H.Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 007943 10 U od 3. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 14. aprila 2010. godine, kojim je tuženi odbio njegovu žalbu protiv rješenja prvostepenog organa od 23. marta 2010. godine, a prvostepeno rješenje izmijenio utoliko što apelantu prestaje svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa danom 31. januara 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem je bilo utvrđeno da apelantu, priznatom RVI VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta prestaje svojstvo RVI zaključno sa danom 28. februara 2010. godine, s tim da se tim rješenjem ukida prvostepeno rješenje od 27. septembra 2005. godine. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije za nadzor i medicinsko vještačenje od 26. januara 2010. godine, kojim je kod apelanta utvrđen vojni invaliditet ispod 20%, uz obrazloženje da su nepravilni nalazi prvostepene i revizione ljekarske komisije jer su doneseni na osnovu nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a primjena tačke 277. je neprimjerena, jer je funkcija bubrega prema nalazu nefrologa od 2005. godine uredna. Stoga je u obnovi postupka doneseno prvostepeno rješenje, a po apelantovoj žalbi i osporeno rješenje, na osnovu odredbe člana 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kojom je propisano da je RVI državljanin BiH koji je vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani BiH u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. stav 1. tog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3000/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić