Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3106/14 (A. D., R. S., M. G., Ž. G., T. J. i drugi)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3106/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3106/14, rješavajući apelacije Ante Dodiga i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ante Dodiga, Rajne Strinić, Mileta Grbavaca, Željka Goluža Tomislava Jelavića, Zdenka Nižića, Stanka Bašića, Miroslava Grbavaca, Branka Lauca, Filipa Šunjića, Stipe Matijaševića, Gente Hercega, Radeta Pehara, Zdravka Vučića, Dušana Čuljka, Kreše Kežića, Gojka Šimovića, Benedikta Kordića, Marka Ivankovića i Gojka Pavičića podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299998 12 Gž od 26. maja 2014. godine; broj 65 0 I 299907 12 Gž od 23. aprila 2014. godine; broj 65 0 I 299989 13 Gž od 14. maja 2014.

godine; broj 65 0 I 299997 13 Gž od 23. juna 2014. godine; broj 65 0 I 300017 13 Gž od 26. maja 2014. godine; broj 65 0 I 299659 13 Gž od 26. maja 2014. godine; broj 65 0 I 299986 13 Gž od 27. juna 2014.

godine; broj 65 0 I 299987 12 Gž od 26. juna 2014. godine; broj 65 0 I 299881 12 Gž od 27. juna 2014. godine; broj 65 0 I 299616 13 Gž od 21. maja 2014. godine; broj 65 0 I 299757 12 Gž od 4. juna 2014.

godine; broj 65 0 I 300028 12 Gž od 12. maja 2014. godine; broj 65 0 I 299540 13 Gž od 23. juna 2014. godine; broj 65 0 I 299661 12 Gž od 26. maja 2014. godine; broj 65 0 I 299732 13 Gž od 4. juna 2014.

godine; broj 65 0 I 300012 14 Gži od 20. juna 2014. godine; broj 65 0 I 299894 12 Gž od 4. juna 2014. godine; broj 65 0 I 300034 13 Gž od 23. juna 2014. godine; broj 65 0 I 300033 13 Gž od 12. juna 2014.

godine i broj 65 0 I 299542 13 Gž od 12. juna 2014. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ante Dodig, Rajna Strinić, Mile Grbavac, Željko Goluža, Tomislav Jelavić, Zdenko Nižić, Stanko Bašić, Miroslav Grbavac, Branko Lauc, Filip Šunjić, Stipe Matijašević, Gento Herceg, Rade Pehar, Zdravko Vučić, Dušan Čuljak, Krešo Kežić, Gojko Šimović, Benedikt Kordić, Marko Ivanković i Gojko Pavičić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 5. do 16. jula 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-3106/14, AP-3107/14, AP- 3108/14, AP-3109/14, AP-3110/14, AP-3111/14, AP-3112/14, AP-3113/14, AP-3114/14, AP- 3115/14, AP-3116/14, AP-3117/14, AP-3118/14, AP-3119/14, AP-3120/14, AP-3121/14, AP-

3122/14, AP-3123/14, AP-3346/14 i AP-3347/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3106/14.

4. Apelanti su, putem punomoćnika, Službi za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) podnijeli zahtjeve za izvršenje rješenja koje je ta Služba donijela po službenoj dužnosti, kojima je utvrđeno pravo apelanata na ličnu invalidninu.

5. Služba je, u predmetnim postupcima, po službenoj dužnosti, tokom 2011. godine, donijela zaključke kojima je navedeno da je Služba dužna, po službenoj dužnosti, provesti navedena rješenja te da će se ispalata po navedenim rješenjima vršiti iz sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, na račun punomoćnika apelanata, a mjesečni iznosi će se usklađivati po naredbama nadležnog ministarstva.

6. Odlučujući o prijedlozima apelanata za dozvolu izvršenja protiv Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), na temelju pomenutih zaključaka Službe, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio rješenja, koja su u žalbenom postupku potvrđena rješenjima Kantonalnog suda, navedena u izreci ove odluke. Navedenim rješenjima, prvostepeni sud se oglasio apsolutno nenadležnim u predmetnim izvršnim stvarima, ukinuo sve provedene radnje u postupcima i prijedloge apelanata za izvršenje odbacio.

7. U obrazloženjima rješenja Općinski sud je istakao da su u predmetnim slučajevima apelanti predložili izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskim računima preko kojih izvršenik vrši isplate, na način da sud blokira račune izvršenika i po pravosnažnosti i izvršnosti istih, naloži banci isplatu sredstava određenih rješenjima o izvršenju. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) propisano da rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19 i 25. navedenog Zakona, po službenoj dužnosti, provodi organ uprave. Također, Općinski sud je konstatovao da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a sve u skladu sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, dok je stavom 2. propisano da kad sud tokom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Konačno, prvostepeni sud je naveo da, slijedom navedenog, proizlazi da sud nije nadležan za postupanje u predmetnim izvršnim stvarima, zbog čega je temeljem člana 16. stav 2. ZPP, a u vezi sa članom 21. ZIP, odlučio kao u dispozitivima rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženjima drugostepenih rješenja u cjelosti podržao pravne stavove prvostepenog suda, navodeći da su prvostepena rješenja pravilna i zakonita, te je žalbe apelanata odbio kao neosnovane.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti smatraju da je sudsko izvršenje jedini način da osiguraju prinudnu naplatu svojih novčanih potraživanja, koja su im utvrđena zaključcima organa uprave, pozivajući se pri tome na odredbe članka 273. stavak 2. ZUP-a u kojemu je navedeno da se izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi sudskim putem. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava, budući da su se redovni sudovi proglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnim slučajevima, te da im je osporenim odlukama redovnih sudova onemogućen pristup sudu. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 4609/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4609/12 od 12. juna 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelacionih navoda apelanata, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo slijedeće stavove: «Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da novčana potraživanja sadržana u odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica spadaju u kategoriju socijalnih davanja koje javna vlast u okviru slobodnog polja procjene reguliše na način koji procijeni da je najprikladniji društvenim potrebama, s jedne strane, i mogućnostima i prilikama društvene zajednice u pitanju, s druge strane. Prema tome obim i sadržaj tih prava, kao i mehanizmi ostvarivanja u cijelosti se nalaze u domenu slobodne procjene javne vlasti. Dovodeći navedeno u vezu sa konkretnim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih porodica u Federaciji Bosne i Hercegovine regulisana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cjelosti stavlja u nadležnost organa uprave» i «Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, oglašavajući se apsolutno nenadležnim za postupanje po prijedlozima apelanata za prinudno izvršenje novčanih potraživanja apelanata utvrđenih u upravnim postupcima na osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, nisu povrijedili njihovo pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije».

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3106/14 (A. D., R. S., M. G., Ž. G., T. J… | Sudska praksa | Aktio