Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/13 (Općina Hadžići i JP „Autoceste F BiH“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3194/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3194/13, rješavajući apelacije Općine Hadžići i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Općina Hadžići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049116 13 Rev od 9. aprila 2013.
godine;
JP „Autoceste F BiH“ d.o.o. Mostar, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 V 004603 12 Rev od 13. juna 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3194/13 Općina Hadžići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnio je 18. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049116 13 Rev od 9. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, usvojen je podredno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da se apelant, nezakonito i bez bilo kakvog pravnog osnova uknjižio kao vlasnik na nekretnini koja je vlasništvo tužitelja, precizirana u izreci prvostepene presude, te je naloženo apelantu da tužitelju plati određeni novčani iznos, dok je odbijen tužbeni zahtjev u pogledu brisanja apelanta kao vlasnika nekretnine u zemljišnim knjigama i upisa vlasništva tužitelja sa 1/1 dijela. U toku postupka je utvrđeno da su nižestepeni sudovi odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva za isplatu naknade zasnovali na odredbi člana 46. Zakona o eksproprijaciji zaključivši da tužitelju pripada pravo na naknadu faktički eksproprisanih nekretnina u visini tržišne vrijednosti predmetne nekretnine utvrđene prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Također, utvrđeno je da apelant neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni odredbe člana 46. stav 2. navedenog zakona koja propisuje da je tržišna vrijednost izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđenja. U vezi s tim, utvrđeno je da su, na temelju provedenog vještačenja, nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine obračunata uzimanjem u obzir svih odlučnih okolnosti, ponude i potražnje na tržištu zemljišta iste ili slične kvalitete, kao i stanja zemljišta u vrijeme utvrđivanja njegove tržišne vrijednosti, pa kako se pri obračunu vrijednosti tužiteljevih nekretnina sudski vještak koristio svim relevantnim parametrima za obračun naknade, to revizijski prigovori kojima apelant prigovara na pravilnost obračuna nisu od uticaja na drugačije rješavanje predmetnog slučaja. Najzad, utvrđeno je da je pogrešno apelantovo shvatanje da je sud nezavisno od zakonskih osnova i mjerila za određivanje naknade, dužan u svim slučajevima odrediti naknadu prema sporazumima o naknadi koje je zaključila većina stranaka. Naime, sud je samo dužan uzeti u obzir te sporazume, ali nije njima bezuslovno vezan, jer ako bi sud bio vezan tim sporazumima u svim slučajevima bila bi isključena mogućnost individualizacije pravične naknade i ne bi se u određivanju naknade u pojedinim slučajevima ostvarilo načelo pravičnosti kako to propisuje član 10. stav 1. pomenutog zakona.
2. AP-4135/13 JP „Autoceste F BiH“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Ensad Karić, podnio je 3. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 V 004603 12 Rev od 13. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđena je naknada za eksproprisane nekretnine, opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja, u određenom novčanom iznosu, te je apelant obavezan platiti taj iznos po donošenju odluke. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud, polazeći od definicije tržišne vrijednosti kako je određena odredbama člana 46. stav 2. Zakona o eksproprijaciji na način da je to ona vrijednost izražena u novcu na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može ostvariti na nekom tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja, prihvatanjem cijene koju je utvrdio vještak građevinske struke u procjeni vrijednosti eksproprisanih nekretnina, odredbi člana 12. stav 4. predmetnog zakona, kojima je određeno da naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije, te člana 53. stav 1. navedenog zakona, prema kojem se naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko zemljište određuje u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta, podržavajući stav vještaka da je Općina Visoko svojim radnjama povećala vrijednost zemljišta na tom prostoru i da to sud treba imati u vidu pri određivanju naknade, pri čemu nije opravdan apelantov prigovor da Općina Visoko nije donijela odluku o promjeni namjene, te da se iz tog razloga sporno zemljište tretira kao poljoprivredno i da se kao takvo jedino i može procijeniti, te da je pomenuti zakon jasno rekao šta je tržišna cijena zemljišta i pri tome nije odredio da to moraju pratiti općinski organi svojim odlukama, kao uvjet za valjanost procjene, a da je tržišna cijena diktirana isključivo stanjem cijena na tržištu i nije ničim uslovljena, pravilno apelanta obavezao da predlagatelju isplati utvrđeni iznos vrijednosti eksproprisanih nekretnina u određenom novčanom iznosu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3194/13.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić