Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/13 (I. J.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-324/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-324/13, rješavajući apelacije Ivana Jeličića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivan Jeličić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 071809 11 Pž od 13. novembra 2012. godine;

Džafer Olević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 158023 13 Rev od 2. aprila 2013. godine;

„Camelija osiguranje“ d.d. Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016816 13 Gž od 30. aprila 2013.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-324/13 Ivan Jeličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 25. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 071809 11 Pž od 13. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je citirana odredba člana 154. Zakona o obligacionim odnosima i utvrđeno je da se iz stanja spisa jasno vidi da je tužena nezakonito poništila konkurs od 30. oktobra 2006. godine, a da to nije uradila postojala je velika vjerovatnoća da bi sa apelantom, koji je autoprevoznik, kao najpovoljnijim ponuđačem, zaključila ugovor o zimskom održavanju lokalnih i nekategorisanih cesta na njenom području za zimsku sezonu 2006/2007. godinu. Nadalje, utvrđeno je da je s obzirom na citiranu zakonsku odredbu i potrebne pretpostavke očito da su ispunjene tri – postoje subjekti pravnog odnosa, postoji štetna radnja, krivica tužene i uzročna veza, međutim, nema četvrte pretpostavke, a to je šteta. Naime, apelant nije dokazao, bez obzira na sve, da je pretrpio štetu zbog navedenog ponašanja tužene. Također, utvrđeno je da je za istu zimsku sezonu apelant sa preduzećem „Ceste“ d.d. Mostar zaključio ugovor o zimskom održavanju cesta, koji ugovor je realizovan u cijelosti i po kojem osnovu je naplatio iznos od 47.637,70 KM, kao i da je apelant u slijedećoj zimskoj sezoni naplatio iznos od preko 30.000,00 KM. Dakle, ako se usporede ova dva iznosa vidi se da je apelant naplatio više nego li solidan iznos od „Ceste“ d.d. Mostar, pa nije realno da je mogao zaraditi i utuženi iznos na relacijama za koje je naknadno zaključio ugovor sa tuženom.

2. AP-2441/13 Džafer Olević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 158023 13 Rev od 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je drugostepeni sud pravilno našao da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, jer se objektivni rok zastare potraživanja od pet godina ima početi računati od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine RS ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Također, utvrđeno je da je imajući u vidu da je taj rok istekao sa 19. juna 2001. godine i da je apelant zahtjev za naknadu štete isplatom novčane protuvrijednosti oduzetog vozila postavio prvi put u podnesku od 10. februara 2003. godine, drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev cijeneći da je prigovor zastare potraživanja osnovan.

3. AP-2940/13 „Camelija osiguranje“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016816 13 Gž od 30. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete u vidu troškova liječenja, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je tužiteljica obavljala niz kontrolnih pregleda u KB Mostar, dakle izvan mjesta njenog prebivališta, što ukazuje da je tužiteljica morala prilikom odlaska na kontrolne preglede imati i određene troškove, pa je pravilno prvostepeni sud primijenio odredbu člana 127. Zakona o parničnom postupku kad je utvrdio da tužiteljici pripadaju troškovi liječenja u određenom novčanom iznosu, a koji iznos se odnosi na troškove prevoza u zdravstvenu ustanovu i kupnju lijekova, a čije opravdanje je pronašao u medicinskoj dokumentaciji, te je shodno odredbi člana 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima određeni novčani iznos i dosudio tužiteljici. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud troškove dosudio prema uspjehu tužiteljice u pojedinim fazama postupka, pa ne stoji apelantov žalbeni navod da je sud trebao odlučiti o postavljenom zahtjevu apelanta za naknadu troškova postupka. Naime, odluka suda o troškovima postupka, ovisno od uspjeha u sporu, obuhvata zahtjev obje parnične stranke, pa nema potrebe za posebnim odlukama o troškovima postupka. Dakle, pravilno je prvostepeni sud primijenio odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku kada je odlučio o troškovima parničnog postupka. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-324/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/13 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio