Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3297/13 (I. K. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3297/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3297/13, rješavajući apelacije Ilije Kneževića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ilija Knežević, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 030071 13 Rsž od 4. juna 2013. godine;
Drago Vuković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 032687 13 Rev od 24. aprila 2013. godine;
Dušan Tegeltija, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007041 13 Rev od 3. septembra 2013. godine;
Fahrudin Pezić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 345671 13 Rsž od 18. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3297/13 Ilija Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 24. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 030071 13 Rsž od 4. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženoj da mu u nadležni FZ PIO uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem, i to za određeni vremenski period u određenom trajanju, kako je to precizirano u izreci prvostepene presude, uz obračun tih iznosa prema važećim materijalnim propisima za taj period, tako što će cijeli iznos uplatiti u nadležni FZ PIO, na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da iz izvedenih dokaza ne proističe da je apelant imao zaključen ugovor sa tuženom, jer da apelant nije bio u službi u profesionalnim jedinicama po osnovu ugovora vidi se iz preambule zapovijedi u kojoj je naveden član 166. st. 3. i 4. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB. Isto tako, utvrđeno je da je u citiranom zakonu primanje u službu u oružanim snagama po osnovu ugovora regulisano čl. 20., 21. i 22., pa je stoga iz zapovijedi nesporno da apelant nije bio u djelatnoj vojnoj službi na osnovu ugovora o službi u profesionalnim jedinicama oružanih snaga HR HB. Također, utvrđeno je da je apelant za priznavanje tog prava morao imati ugovor, u kojem je ugovoren beneficirani radni staž, kao i da je postojanje ugovora za priznavanje prava na dodatni doprinos sa uvećanim trajanjem potrebno iz razloga što navedenim zakonom nije predviđeno to pravo. Nadalje, utvrđeno je da predmetno pravo nije predviđeno ni Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u F BiH, koji se primjenjivao u odnosu na apelanta nakon osnivanja vojske F BiH. Najzad, utvrđeno je da to pravo apelant nije mogao ostvariti ni na osnovu člana 91. Zakona o PIO iz razloga što ministar odbrane nije predložio Vladi F BiH radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem.
2. AP-3336/13 Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 29. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 032687 13 Rev od 24. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi zaštite prava iz radnog odnosa, prvostepenom presudom od 2. marta 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime neisplaćene zarade za određene vremenske periode, da uplate doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje za određeni vremenski period, te da mu vrijeme provedeno na radu upišu u radnu knjižicu kao staž osiguranja. Drugostepeni sud je rješenjem od 14. marta 2007. godine ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio kao neblagovremenu, dok je Vrhovni sud rješenjem od 12. novembra 2008. godine to rješenje potvrdio u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, a u odnosu na trećetuženog D.G. ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje drugostepenom sudu. Odlučujući ponovo o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude (u dijelu koji se odnosi na trećetuženog D.G., jer je u ostalom dijelu, u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, postupak okončan odbijanjem revizije u odnosu na njih), drugostepeni sud je presudom od 29. decembra 2008. godine (koja se pobija revizijom) apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U toku postupka je utvrđeno da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog D.G., jer taj tuženi nije poslodavac o kojem govori odredba člana 3. Zakona o radu. Naime, on je apelanta samo, kako tvrdi sam apelant, angažovao da radi za prvotuženog (ili eventualno drugotuženog) kao poslodavca koji je sa njim trebao zaključiti ugovor o radu i slijedom toga osigurati mu prava iz radnog odnosa regulisana odredbama predmetnog zakona. Također, utvrđeno je da trećetuženi D.G., kao radnik poslodavca, za neizvršavanje svojih radnih obaveza odgovara poslodavcu, a ne radniku na kojeg se eventualno reflektira njegovo protivzakonito ponašanje, a radnik svoja prava može ostvarivati tužbom usmjerenom ka poslodavcu, a ne prema radniku poslodavca, jer takva odgovornost nije predviđena odredbama navedenog zakona, a ni odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, utvrđeno je da sve kada bi se i uzelo da je trećetuženi D.G., angažujući apelanta da radi na pružanju besplatne pravne pomoći u kancelariji u Gradišci, nastupao samostalno, u svom interesu i za svoj račun, a ne u ime i za račun poslodavca (što nije slučaj, kako objašnjava sam apelant), apelant provedenim dokazima nije dokazao visinu spornog potraživanja, pa je i to osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva.
3. AP-4048/13 Dušan Tegeltija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007041 13 Rev od 3. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev opredijeljen na poništenje rješenja od 21. juna i 14. jula 2011. godine, te nalaganje tuženoj da mu uspostavi radnopravni status i isplati na ime razlike plata i penzije za određene vremenske periode određene novčane iznose, kao i da mu isplati regres za 2012. godinu i uplati pripadajuće poreze i doprinose po osnovu PIO i zdravstvenog osiguranja za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima. U toku postupka je utvrđeno da prilikom odlučivanja o zakonitosti osporavanih rješenja, za sud nije bilo od značaja utvrđenje dužine staža osiguranja, jer je apelant ostvario pravo na starosnu penziju sa utvrđenim posebnim stažem u dvostrukom trajanju i navršenim godinama penzijskog staža, shodno odredbi člana 75. stav 4. Zakona o PIO, a kojim je propisano da zaposlenik, kome je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Dakle, primjenom predmetnog zakona, kao lex specialis, koji opsežnije reguliše spornu materiju, nije pogrešno primijenjen član 71. stav 1. tačka a) alineja 1. Zakona o radu u institucijama BiH, obzirom da je apelantu radni odnos prestao pod drugim uslovima, ali iz razloga koje reguliše navedena odredba. Nadalje, utvrđeno je da zaposlenik, kome je priznat staž u posebnom trajanju, ne može slobodno disponirati svojim pravom pri sticanju uslova za penziju. Naime, naknada za minuli rad računala se i isplaćivala prema dužini radnog staža, jer je u osnovicu za obračun uzet i period staža sa uvećanim trajanjem, pa je jasno da te beneficije zaposlenik ne može zaobići prilikom ostvarivanja uslova za penziju. Najzad, utvrđeno je da je apelant, kome je priznat-utvrđen posebni staž i ostvaren penzijski staž u trajanju od 44 godine osam mjeseci i osam dana, stekao uslove za starosnu penziju danom donošenja osporavanog rješenja tužene, a kojim je konstatovana činjenica koja je nastupila po sili zakona, primjenom odredbe člana 75. stav 4. Zakona o PIO.
4. AP-4730/13 Fahrudin Pezić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 345671 13 Rsž od 18. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojim je predloženo da protivnik predlagatelja vrati na posao apelanta i omogući mu obavljanje radnih zadataka na radnom mjestu nastavnika praktične nastave do pravomoćnog okončanja tog postupka. U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 269. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se mjera osiguranja može odrediti pod uvjetima da predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Dakle, da bi se odredila mjera osiguranja, potrebno je da se kumulativno ispune navedeni uvjeti. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije ispunjen drugi uvjet za određivanje mjere osiguranja jer apelant nije dokazao da postoji subjektivna opasnost, da će bez određivanja mjere osiguranja protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati ostvarenje njegovih prava, a koja su u predmetnoj pravnoj stvari prava po osnovu radnog odnosa. Shodno tome, utvrđeno je da iz tog razloga, neovisno o mišljenju drugostepenog suda, po kojem je apelant učinio vjerovatnim postojanje prava, to nije bilo od uticaja na zakonitost pobijane odluke, jer u predmetnom slučaju nije ispunjen drugi zakonski uvjet kumulativno, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom navedene zakonske odredbe, zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3297/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić