Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3419/13 (D. K. i G.P. te R.S. iz Foče i G.Đ. iz Banja Luke)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3419/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3419/13, rješavajući apelacije Drage Kaluđera i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Drago Kaluđer, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 80 0 P 035552 13 Gž od 28. maja 2013. godine;

G.P., R.S. i G.Đ., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 066369 11 Rev od 15. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3419/13 Drago Kaluđer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 80 0 P 035552 13 Gž od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o djelu zaključen između njega i tuženog u julu 2011. godine i da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 1.660,00 KM na ime datog avansa i da ukloni stepenište od bukovog drveta koje je montirao u apelantovom objektu, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev i apelant obavezan da tuženom na ime duga isplati iznos od 2.340,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju iz činjeničnog stanja koje je prvostepeni sud utvrdio proizilazi da stepenice koje je tuženi izradio i montirao po ugovoru o djelu sa apelantom, nemaju nedostataka koji bi se trebali otkloniti, niti apelant ukazuje da su one urađene mimo njihovog dogovora pa da bi to bio razlog što njima ne mogu nesmetano prolaziti osobe visine preko 175 cm. Međutim, i za slučaj da stepenice imaju nedostataka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev i tada neosnovan, zato što je naručilac od početka isključiv u svom zahtjevu za raskidanje ugovora i za potpuno uklanjanje stepenica, te da mu tuženi vrati iznos datog avansa, bez prethodnog zahtjeva prema tuženom u smislu odredbe člana 618. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, bez obzira što je tuženi stepenice napravio stručno i po propisima, apelant te stepenice neće, što govori da on bez krivice tuženog i na štetu tuženog hoće izbjeći ispunjenje svoje obaveze plaćanja preostalog iznosa od 1.200,00 eura (ili protivvrijednost od 2.340,00 KM) za izvršeni rad po predmetnom ugovoru o djelu. Također, utvrđeno je da sve i da se razlog na kome apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev može pripisati nedostatku u izradi i montiranju stepenica, ni tada se apelant ne bi mogao koristiti pravom na raskid ugovora o djelu, s obzirom da je odredbom člana 620. stav 4. pomenutog zakona propisano da se tim pravom naručilac ne može koristiti kad se radi o neznatnom nedostatku, a u predmetnom slučaju se neznatan nedostatak ogleda u tome što se nosiva greda može dotaći glavom osobe visoke preko 175 cm u slučaju ako se ona ne bi sagnula pri prolasku stepenicama ispod nje, te što se i ta situacija može otkloniti investicijom od samo 150,00 KM u odnosu na vrijednost ugovorenog i izvršenog posla od 2.050,00 eura.

2. AP-4161/13 G.P. te R.S. iz Foče i G.Đ. iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnijeli su 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 066369 11 Rev od 15. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se tužena obaveže da im na ime povrata sredstava uplaćenih po osnovu depozita za učešće na licitaciji isplati određene novčane iznose, precizirane u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije sporno da su se apelanti registrovali za učešće na licitaciji i time stekli svojstvo učesnika na licitaciji (član 6. stav 2. Pravila licitacije i specijalne licitacije) te da su prije početka nadmetanja odustali od učešća u licitaciji vraćanjem licitacijskih kartica, ali su unatoč tome bili prisutni u sali za nadmetanje i pratili tok nadmetanja. Budući da su vratili licitacijske kartice nisu učestvovali u nadmetanju odnosno nisu se odazvali voditelju postupka na nadmetanje, čime su izgubili pravo na povrat depozita. Naime, pravo na povrat depozita imaju samo učesnici neuspjele licitacije (član 29. stav 2. navedenih pravila) kao i učesnici čije ponude nisu prihvaćene odnosno koje nije konstatovao voditelj postupka (član 44. predmetnih pravila). Dakle, shodno odredbi člana 28. stav 2. pomenutih pravila, pravo na povrat depozita se gubi ako učesnik odustane od nadmetanja odnosno ako se ne odazove pozivu voditelja na nadmetanje. Također, utvrđeno je da prema odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima sticanje bez osnova postoji kada se ispune dva uslova: prvi – da dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica i drugi – da taj prijelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. U vezi s tim, utvrđeno je da u konkretnom slučaju ne postoji drugi uslov jer je po članu 28. stav 2. navedenih pravila tužena imala pravni osnov da zadrži sredstva koja su apelanti uplatili na ime depozita, pa na njenoj strani nema sticanja bez osnova.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3419/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u navedenim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u navedenim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3419/13 (D. K. i G.P. te R.S. iz Foče i… | Sudska praksa | Aktio