Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/13 (F. Č.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-359/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-359/13, rješavajući apelacije Fadila Čišića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fadil Čišić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 000400 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine;

S.R., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000389 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine;

Mladen Glogovac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003395 09 U od 26. decembra 2012. godine;

Bahrija Hadžuglić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 065256 13 Gž 2 od 18. marta 2013. godine;

Milutin Pejić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045444 12 Rev od 5. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-359/13 Fadil Čišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 000400 11 Rev od 23. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za dodjelu stana na trajno korištenje sa pravom otkupa istog, kao i apelantov eventualni tužbeni zahtjev da mu tužena isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužena 5. januara 1998. godine dodijelila apelantu, kao svom zaposleniku, predmetni stan na zakonit način, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, utvrđeno je da je u momentu dodjele predmetnog stana apelantu, bila na snazi sudska odluka o otkazu ugovora o korištenju predmetnog stana ranijem nosiocu stanarskog prava, koju je izdejstovala tužena. U momentu dodjele stana ni na bilo koji način navedena sudska odluka nije bila stavljena van snage, već je to učinjeno naknadno, donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, njegovom retroaktivnom primjenom, tj. tek je retroaktivno ista stavljena van snage u aprilu 1998. godine. Stoga je zaključeno da tužene nije imala nikakvog uticaja na retroaktivno dejstvo navedenog Zakona, niti se navedena pravna situacija, kojom je apelant izgubio stanarsko pravo na predmetnom stanu, mogla staviti na teret tuženoj, jer isto nije bilo rezultat bilo kakvog propusta tužene.

2. AP-893/13 S.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 000389 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i utvrđeno da je pravno valjano rješenje o dodjeli stana i ugovor o korištenju stana, na osnovu kojih je tužitelj imao zakonit pravni osnov za trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, što su apelant i ostali tuženi bili dužni priznati i trpiti da tužitelj ostvari pravo na otkup predmetnog stana. U toku postupka je utvrđeno da je apelant izgubio svojstvo nosioca stanarskog prava 13. decembra 1989. godine, odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine, kojom je usvojen otkaz ugovora o korištenju stana, od kojeg dana predmetni stan nije bio opterećen stanarskim pravom i mogao je biti predmet raspodjele i rješavanja stambenih potreba drugih radnika. Nadalje, utvrđeno je da je davalac stana na korištenje zakonito raspolagao sa stanom i tužitelju, kao svom kadru, dodijelio predmetni stan, u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o stambenim odnosima, a nakon što je ranijem nosiocu stanarskog prava pravosnažnom sudskom odlukom otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana.

3. AP-1326/13 Mladen Glogovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003395 09 U od 26. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo postalo izvršno i da se dozvoljava izvršenje, te da je apelant, kao izvršenik, dužan u određenom roku iseliti se iz predmetnog stana, u protivnom obavit će se prisilno administrativno izvršenje. U toku postupka je utvrđeno da je predmetnim rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo dozvoljeno vraćanje stana davaocu stana na korištenje, utvrđeno da apelant koristi predmetni stan bez pravnog osnova, da mu prestaje bespravno korištenje stana i da mu se nalaže da kao bespravni korisnik iseli iz predmetnog stana. Nadalje, utvrđeno je da je navedeno rješenje postalo izvršno 25. jula 2008. godine i dostavljeno apelantu 9. jula 2008. godine, te je stoga osporena odluka donesena u skladu sa odredbama člana

275. Zakona o upravnom postupku, kojom je propisano da organ koji je nadležan za sprovođenje administrativnog izvršenja dužan donijeti zaključak o dozvoli izvršenja, kojim će se utvrditi da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i odrediti način izvršenja rješenja.

4. AP-1445/13 Bahrija Hadžuglić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 065256 13 Gž 2 od 18. marta 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da je ništava i da ne može proizvoditi pravne posljedice sudska nagodba zaključena 6. decembra 2006. godine, kao i da su tužene dužne iseliti iz preostalog dijela sustanarskog stana i slobodan od ljudi i stvari predati u posjed i slobodno raspolaganje preostalom sustanaru - apelantici. U toku postupka je utvrđeno da su predmetni stan koristile kao sustanari apelantica i majka tuženih, koja je umrla 16. decembra 1992. godine, te da su nakon njene smrti, tužene, kao kćerke umrlog nosioca stanarskog prava, nastavile da koriste predmetni stan jer su trajno živjele sa nosiocem stanarskog prava. Kako tužene u upravnom postupku nisu postigle sporazum o tome ko će od njih biti nosilac stanarskog prava na predmetnom dijelu stana, tužene su u vanparničnom postupku sklopile predmetnu sudsku nagodbu, kojom je utvrđeno da će drugotužena biti nosilac stanarskog prava. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da predmetna sudska nagodba nije bila u suprotnosti sa imperativnom normom i da nisu postojali razlozi ništavosti propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, obrazloženo je da je drugotužena zajedno s majkom trajno živjela, te je nastavila koristiti stan i nakon njene smrti, te da ni prvotužena nije izgubila stanarskog prava ni na jedan od načina predviđenih Zakona o stambenim odnosima.

5. AP-4410/13 Milutin Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 29. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045444 12 Rev od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je prvotuženom prestalo pravo na korištenje stana, da se utvrdi da je punovažan ugovor od 22. septembra 1993. godine zaključen između apelanta i SIZ-a stanovanja Banjaluka, te da se naloži prvotuženom da predmetni stan preda apelantu slobodan od lica i stvari. Nadalje, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja. U toku postupka je tvrđeno da je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima pravosnažnom odlukom nadležnog upravnog organa prvotuženom potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu, a apelantu utvrđen prestanak važenja stanarskog prava na istom, te stoga nije postojao niti jedan od razloga na osnovu kojih bi sud mogao utvrditi prestanak stanarskog prava prvotuženom. Nadalje, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje da je punovažan ugovor o korištenju stana, utvrđeno je da apelant nije imao pravnog interesa za utvrđivanje pravnog odnosa koji je po sili zakona prestao da postoji. U pogledu odbijanja apelantovog prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja, utvrđeno je apelant u toku postupka nije učinio vjerovatnim postojanja svog prava na predmetnom stanu niti je dokazao postojanje opasnosti da bi bez navedene mjere bio spriječen u ostvarivanju svog prava.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-359/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/13 (F. Č.) | Sudska praksa | Aktio