Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3606/13 (M. M. i drugi)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3606/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3606/13, rješavajući apelacije Muje Muhića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mujo Muhić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051381 12 Rev od 13. maja 2013. godine;

„Mondo Erre“ S.p.a, u stečaju, Italija, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 007003 12 Rev od 4. juna 2013. godine;

„Finvest Drvar“ d.d. Drvar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 013332 12 Rev od 4.

juna 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3606/13 Mujo Muhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžla Šehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051381 12 Rev od 13. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da kao prividan pravni posao ne proizvodi pravno dejstvo kupoprodajni ugovor od 9. decembra 1997. godine, a na osnovu kojeg je Đ.Đ. kao prodavatelj zastupan po opunomoćeniku (svom sinu), tj. tužitelju prodao apelantu kao kupcu nekretnine pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, te je tužitelj obavezan da isplati apelantu određeni novčani iznos na ime primljenog dijela kupoprodajne cijene. U toku postupka je utvrđeno da zaključeni kupoprodajni ugovor predstavlja simulovani pravni posao stranaka, posebno u dijelu u kome su se stranke i svjedoci izjašnjavali o načinu na koji je došlo do zaključenja spornih ugovora (ugovor o prodaji nekretnina i ugovor o zamjeni istih nekretnina), razlozima oca tužitelja da zaključi sporne ugovore, nemogućnosti ovjere ugovora o zamjeni nekretnina, razlozima njihovog neispunjenja od strane apelanta, koji nije izdejstvovao prijenos prava vlasništva nekretnina u Capardama na sebe, što je bio uslov za predaju u posjed ocu tužitelja, niti je isplatio određeni dugovani novčani iznos. Dakle, ugovarači su zapravo željeli zamjenu nekretnina u Nahorevu za nekretnine u Capardama, pa kako ugovor o zamjeni nisu mogli ovjeriti iz razloga za koje ne snose odgovornost, to su zaključili prividan-simulovani pravni posao-ugovor o kupoprodaji nekretnina. Nadalje, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi pogriješili kada nisu utvrdili postojanje ništavosti tog ugovora, jer iz sadržine odredbe člana 66. Zakona o obligacionim odnosima proizilazi da su se nižestepeni sudovi prilikom donošenja odluka trebali „odrediti“ naspram ugovora o zamjeni (kao disimulovanog pravnog posla), zaključenog istog dana kad i ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji cijeni simulovanim pravnim poslom. Naime, nižestepeni sudovi su propustili da ocijene da li disimulovani pravni posao stranaka ispunjava zakonom propisane uslove za njegovu pravnu valjanost, jer u tom slučaju ostaje na snazi disimulovani pravni posao stranaka. Budući da apelant u toku postupka i sam tvrdi da zbog formalnih nedostataka koji se odnose na (ne)ovjeru ugovora o zamjeni po članu 9. Zakona o prometu nekretnina, ni ugovor o zamjeni nekretnina nije pravno valjan, pa stoga ni disimulovani pravni posao ne proizvodi pravno dejstvo, te se u konačnom odluke nižestepenih sudova pokazuju u potpunosti zakonitim.

2. AP-4044/13 „Mondo Erre“ S.p.a, u stečaju, Italija (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 26. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 007003 12 Rev od 4. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Ugovor o istupanju i prenosu suosnivačkog kapitala, prava i obaveza i izmjena Ugovora o osnivanju društva „Mondo Erre“ d.o.o. Visoko od 10. februara 2004. godine, zaključen između apelanta i drugotuženog dana 3. novembra 2006. godine, te da se na osnovu toga izvrši promjena stanja upisa u prvotuženom kao subjektu upisa u sudskom registru prvostepenog suda, tj. uspostavi ranije stanje suosnivačkih uloga apelanta i drugotuženog u omjeru 90% u korist apelanta. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije mogao tražiti poništenje predmetnih ugovora kada oni nisu ni nastali, jer je odredbom člana 88. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez njegovog ovlaštenja (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu), obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, dok je stavom 3. tog člana regulisano da ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen. Prema tome, posljedice toga što je ugovor u konkretnom slučaju zaključio I.R. kao punomoćnik tužitelja bez ovlaštenja tužitelja, nije razlog za ništavost ugovora, već se pod uslovima iz navedene zakonske odredbe utvrđuje da takav ugovor nije ni zaključen. U vezi sa navedenim, utvrđeno je da se u predmetnom sporu nije mogao primijeniti član 111. pomenutog zakona koji propisuje da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kada je to tim zakonom ili posebnim propisom određeno, jer poništavati se u smislu navedene zakonske odredbe može samo rušljiv ugovor koji stranke obavezuje dok ih sud po zahtjevu (tužbi) jedne od stranaka konstitutivnom tužbom ne poništi, a što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj.

3. AP-4157/13 „Finvest Drvar“ d.d. Drvar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 013332 12 Rev od 4. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su apelant kao zakupodavac i tuženi kao zakupoprimac dana 9. januara 2006. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim apelant daje, a tuženi prima u zakup poslovni prostor, preciziran u izreci prvostepene presude, uz određenu mjesečnu zakupninu, da se apelant obavezao da će osigurati čišćenje zajedničkih prostorija, komunalije, električnu energiju i grijanje, da je ugovor zaključen za kalendarsku 2006. godinu sa mogućnošću produženja, da je tuženi redovno uplaćivao apelantu iznose koji su u ugovoru navedeni kao iznosi mjesečne zakupnine, a da je apelant te uplate prikazivao kao uplate za troškove čišćenja zajedničkih prostorija, komunalija, električne energije i grijanja, da tuženi i dalje koristi predmetni poslovni prostor i da je odbio platiti zakupninu kada mu je apelant ispostavio fakturu za plaćanje iste za određeni vremenski period iz razloga što ne postoji ugovorna obaveza kojom bi pokrio to plaćanje. Shodno tome, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja (član 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku) kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev, jer apelant u toku postupka predloženim i izvedenim dokazima nije uspio dokazati osnovanost i visinu istog.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3606/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3606/13 (M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio