Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3786/13 (V. P.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3786/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3786/13, rješavajući apelacije V. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

V. P., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P

138936 13 GŽ od 8. jula 2013. godine;

Nevenko Blažević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 O P 036075 10 GŽ od 13. septembra 2013. godine;

Milovan Cukut, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 023774 13 RSŽ od 25. oktobra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3786/13 V. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 6. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 138936 13 GŽ od 8. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog „Kliničkog centra“ Banja Luka o izricanju novčane kazne apelantu zbog učinjene povrede radne obaveze, te da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu štete u iznosu od 588,34 KM, a koji iznos je tuženi naplatio od apelanta u postupku izvršenja disciplinske mjere. U postupku je utvrđeno da je u disciplinskom postupku koji je tuženi pravilno i zakonito proveo protiv apelanta, tuženi dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze u skladu sa članom 98. stav 2. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), zbog neblagovremenog izvršavanja obaveza u domenu radnih zadataka, odnosno zbog nedostavljanja u roku od 15 dana izvještaja o poduzimanju pojedinačnih radnji u praćenju promjene stanja osnovnih sredstava i sitnog inventara, nakon čega je apelantu izrečena disciplinska mjera-novčana kazna 20% umanjenja plate u trajanju od dva mjeseca. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.

2. AP-4251/13 Nevenko Blažević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 17. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 O P 036075 10 GŽ od 13. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine isplati neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine, i neisplaćeni regres za 2000., 2001. i 2002. godinu. U postupku je utvrđeno da je apelant tužbu sudu radi isplate pomenutih naknada iz radnog odnosa podnio 27. novembra 2007. godine, a kako je tužba podnesena po proteku zakonskog roka od tri godine iz člana 106. ZOR-a, sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Osim toga, sud je zaključio da se potvrda od 23. novembra 2005. godine kojom je tuženi samo konstatirao da apelantu nisu isplaćene navedene naknade, ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, niti može dovesti do prekida zastare potraživanja u konkretnom slučaju.

3. AP-5032/13 Milovan Cukut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 RS 023774 13 RSŽ od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Opština Šipovo isplati razlike plaća i naknade za ogrjev i zimnicu u iznosima i za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude, dok je u odnosu na isplatu regresa za 2010. i 2011. godinu apelantova tužba odbačena. U postupku je utvrđeno da je tužena apelantu, kao svom zaposleniku koji je raspoređen na radno mjesto komunalni policajac, za utuženi period pravilno obračunavala i isplaćivala plaću i naknadu za ogrjev i zimnicu na način kako je to određeno Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlenike u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske, a koji je donesen na osnovu Opšteg kolektivnog ugovora i ZOR-a, zbog čega apelantu ne pripada pravo na isplatu razlike pomenutih naknada. Nadalje, u odnosu na isplatu regresa za 2010. i 2011. godinu, zaključeno je da budući da apelant obavlja poslove u administrativnoj služni tužene i ima status službenika lokalne samouprave, na njega se primjenjuje Zakon o lokalnoj samoupravi Republike Srpske, a prema kojem je apelant bio u obavezi da se radi ostvarenje svog prava na regres obrati načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, jer je isplata regresa prema Zakonu o budžetskom sistemu Republike Srpske uslovljena finansijskim stanjem tužene. Budući da se apelant nije obraćao tuženoj u cilju iscrpljivanja prava na internu zaštitu, izgubio je pravo i na ostvarenje sudske zaštite, zbog čega je njegovu tužbu u ovom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3786/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3786/13 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio