Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-39/13 (Z. H. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-39/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-39/13, rješavajući apelacije Zijada Huremovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zijad Huremović, radi dužine trajanja parničnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 005319 10 Gž od 29. oktobra 2012. godine;
Ranko Topola, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003456 11 Rev od 27. decembra 2012. godine;
Nezir Nanić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001940 09 Rsž od 17. maja 2013. godine;
Mustafa Trnka, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 101648 11 Rev od 16. aprila 2013.
godine;
Nikola Kopanja, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 118092 12 Gž od 16. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-39/13 Zijad Huremović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Seljublja, općina Kalesija, kojeg zastupa Muhamed Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi dužine trajanja parničnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 005319 10 Gž od 29. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate neisplaćenih plata i uplate doprinosa i poreza. U toku postupka je utvrđeno da su u prethodnom parničnom postupku koji je pokrenuo tužbom apelant protiv tuženog, poništene odluke tuženog o prestanku/otkazu ugovora o radu apelantu i obavezan tuženi da apelantu isplati naknade plate i sve doprinose i poreze za period od 20. septembra 2003. do 31. decembra 2005. godine. Kako apelant u navedenom postupku nije tražio uspostavu radno-pravnog statusa, zaključeno je da je neosnovano apelantovo potraživanje za isplatu naknada plata za period od 1. januara 2006. godine do 31. marta 2010. godine, jer nije postojao pravni osnov iz kojeg bi crpio svoja prava na isplatu naknada plaća, a samim tim i uplatu doprinosa i poreza.
2. AP-949/13 Ranko Topola (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnio je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003456 11 Rev od 27. decembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja kao nezakonitih odluke tužene o otkazu ugovora o radu apelantu i odluke o prigovoru i nadoknade neisplaćenih plata, te je utvrđeno povlačenje tužbe u dijelu u kojem je apelant tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete za dokup staža isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužena provela zakonom propisan postupak prilikom otkaza apelantu ugovora o radu zbog organizacionih razloga, te da nisu postojali razlozi za poništenje predmetnih odluka tužene.
3. AP-2889/13 Nezir Nanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, podnio je 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001940 09 Rsž od 17. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu za određeni period uplati penziono osiguranje u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i na taj način poveže radni staž za periode za koje mu je izvršio prekid radnog odnosa, iako je apelant sve vrijeme bio zaposlen i radio u određenom ugostiteljskom objektu. U toku postupka je utvrđeno da apelant predloženim izvedenim dokazima nije dokazao visinu plate niti je dokazao da je bio u radnom odnosu kod tuženog u spornim periodima, pa nije bilo osnova da se obaveže tuženi na uplatu doprinosa.
4. AP-3123/13 Mustafa Trnka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 101648 11 Rev od 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati naknadu plaće za vrijeme korištenja prinudnog odmora, naknadu za prekovremeni rad za radne dane, naknadu za prekovremeni rad praznikom i naknadu za godišnji odmor, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život od porodice. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, obezbjeđivanjem smještaja i ishrane od strane tuženog, ostvario pravo na terenski dodatak po odredbama člana 66. stav 3. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektovanja u FBiH, pa mu nije pripadala i naknada za odvojeni život, jer se po članu 69. stav 3. navedenog Ugovora naknada za odvojeni život i terenski dodatak međusobno isključuju.
5. AP-3457/13 Nikola Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 6. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 118092 12 Gž od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike zarade za određeni period. Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu, vraćanja na posao, uplate doprinosa i isplate po osnovu manje isplaćene plate za vrijeme dok se apelant nalazio na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, te je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za isplatu po osnovu manje isplaćene plate, uplatu doprinosa, isplatu regresa i toplog obroka za određeni vremenski period. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu, koji ugovor je sa apelantom zaključen protivno odredbama Zakona o radu (član 10.) i ujedno je donio odluku o prestanku radnog odnosa, koji sa apelantom nije ni zasnovan, te su u navedenom dijelu odluke tuženog bile bez pravnog dejstva, jer poslodavac nije morao da otkazuje ugovor o radu koji pravno nije egzistirao. Nadalje, apelant nije mogao ostvariti radno-pravnu reintegraciju u vidu vraćanja na posao i uspostave ostalih prava po osnovu radnog odnosa, koji između apelanta i tuženog nije nikad ni uspostavljen. U dijelu odluke kojim je odbačen apelantov tužbeni zahtjev, utvrđeno je da je isti podnesen nakon isteka roka predviđenog relevantnim odredbama Zakona o radu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-39/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić