Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/13 (N. V. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-398/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-398/13, rješavajući apelacije Nenada Vukmirice i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nenad Vukmirica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 025293 12 Rev od 29. novembra 2012. godine;
Zijad Tufekčić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 021453 12 Rev od 25. aprila 2013. godine;
Neđad Skaka, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 041429 12 Gž od 11. jula 2013. godine;
Mario Džidić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008355 12 Gž od 23. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-398/13 Nenad Vukmirica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Slobodan Bajalica, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 025293 12 Rev od 29. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, tužena je obavezana da apelantu iz osnova naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i duševnih bolova zbog naruženosti isplati iznos od 10.000,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 15.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i iznosa od 3.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti). U toku postupka je utvrđeno da s obzirom da je od dana završetka liječenja apelanta (5. juli 1996. godine) pa do podnošenja tužbe prvostepenom sudu (3. septembar 1999. godine), protekao subjektivni rok zastare potraživanja iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zakonska mogućnost za zaključenje vansudskog poravnanja nije mogla dovesti do prekida zastarijevanja, jer je prekid zastarijevanja moguć samo dok traje rok zastare. Međutim, utvrđeno je da ponuda tužene za zaključenje vansudskog poravnanja u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ima značaj odricanja od zastarjelosti (čl. 365. i 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) i to samo u visini naknade koja bi se apelantu priznala u skladu sa odredbom člana 17. stav 1. alineja 1. navedenog zakona da je zaključeno vansudsko poravnanje. Također, tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je postupak vansudskog poravnanja obustavljen zaključkom Pravobranilaštva RS od 2. juna 2008. godine. Prema tome, imajući u vidu da je apelantu utvrđeno pravo RVI I kategorije sa 100 % invaliditeta, saglasno navedenoj odredbi zakona, za sve utužene vidove naknade nematerijalne štete mu treba dosuditi zakonom propisani iznos od 10.000,00 KM. Najzad, utvrđeno je da je zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između dosuđenog i utuženog iznosa od 34.000,00 KM obuhvaćen zastarom potraživanja i kao takav je pravilno odbijen.
2. AP-3249/13 Zijad Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 021453 12 Rev od 25. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog JP „Plaže Jezera Modrac“ u stečaju, u dijelu koji se odnosio na utvrđenje da je osnovano potraživanje u odnosu na stečajnu masu prvotuženog kao solidarna obaveza naknade neimovinske štete u određenom novčanom iznosu zajedno sa drugotuženom Općinom Lukavac, kao i u dijelu da je prvotuženi dužan da sa drugotuženom solidarno isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da iz stanja spisa proizilazi da poslovi na izvođenju radova na radilištu prvotuženog nisu obavljani u ime i za račun prvotuženog, nego po naredbi načelnika drugotužene, pa je ista kao poslodavac bila dužna da osigura uslove zaštite na radu apelanta kojeg je i angažovala (što nije sporno među strankama). Nadalje, utvrđeno je da to što su radovi izvođeni na radilištu „Plaže Jezera Modrac“ kojim upravlja prvotuženi ne dovodi do odgovornosti prvotuženog za nastalu štetu ni po općim propisima za naknadu štete iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a ni po principu subjektivne odgovornosti. Također, utvrđeno je da je drugotužena kao poslodavac odgovorna za nastalu štetu jer u toku postupka nije dokazala da je apelant doprinio nastaloj šteti, a prema nalazu vještaka zaštite na radu na radilištu nisu bili osigurani uslovi zaštite u skladu sa mjerama i normativima zaštite na radu, tako da je transport betonskih cijevi vršen ručno bez mehanizacije, koja je bila neophodna za spuštanje istih na zemlju, pa stoga shodno odredbama čl. 173. i 174. predmetnog zakona odgovara za nastalu štetu. Konačno, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je povrijeđen na radu kod prvotuženog kao poslodavca, već naprotiv, pri obavljanju poslova po nalogu drugotužene kao poslodavca.
3. AP-3787/13 Neđad Skaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 6. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 041429 12 Gž od 11. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi, apelant i A.A., su obavezani da tužitelju solidarno isplate na ime nematerijalne štete određeni novčani iznos povodom povreda koje je zadobio u štetnom događaju. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da se parnična sposobnost izvodi iz poslovne sposobnosti građanskog prava, naime, svim onima kojim materijalno pravo priznaje potpunu poslovnu sposobnost, norme procesnog prava priznaju i parničnu sposobnost. Nadalje, utvrđeno je da se poslovna sposobnost sastoji u sposobnosti obavezivanja ugovorom. Znači, onaj ko je sposoban da se obavezuje ugovorom, sposoban je i u parnici da samostalno preduzima procesne radnje ili da svojom voljom njihovo preduzimanje prenosi na punomoćnika koga bira. Isto tako, utvrđeno je da fizička lica kao subjekti prava stiču sposobnost obavezivanja tek sa punoljetstvom koje po našem pravu nastupa sa navršetkom 18. godina, te da apelant svoju poslovnu sposobnost ne spori u žalbi. Dakle, iz navedenog proizilazi da pravni poredak ne priznaje „posebnu“, tj. realnu poslovnu sposobnost odnosno „svojstvo“ fizičke osobe na koju se ukazuje žalbom. U vezi s tim, utvrđeno je da apelantovi žalbeni navodi da u vrijeme nastanka štetnog događaja nije imao „posebnu“, tj. realnu poslovnu sposobnost odnosno „svojstvo“ fizičke osobe da sama stiče prihode iz radnog odnosa ili drugog načina odnosno da posjeduje imovinu koja joj omogućuje izmirenje obaveza, između ostalih i obaveze po osnovu obligacionih odnosa, mogu biti od značaja u izvršnom postupku, a ne u parničnom postupku.
4. AP-5232/13 Mario Džidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Palameta & Palameta iz Mostara, podnio je 23. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008355 12 Gž od 23. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 7.300,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant kao zaposlenik tužene, prilikom obavljanja redovne dužnosti, dana 15. juna 2006. godine zadobio teške tjelesne povrede uslijed pada helikoptera, kao i da je tužena sa osiguravateljem „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo zaključila ugovor od 15. marta 2006. godine, te da je osiguravatelj apelantu, na ime nematerijalne štete povodom te nesreće, isplatio iznos od 15.840,00 KM. Također, utvrđeno je da prema osnovnom načelu odštetnog prava naknada ne može biti veća od iznosa štete. Stoga se iznos isplaćen zaposleniku na osnovu kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja uračunava u iznos naknade štete za koju mu odgovara poslodavac zbog nesreće na radu, pošto je poslodavac ugovaratelj i uplatitelj premije. Međutim, u konkretnom sporu predmet tužbenog zahtjeva nije isplata razlike između isplaćene sume po osnovu kolektivnog osiguranja i stvarne štete nastale kao posljedice osiguranog slučaja, već apelant zahtijeva isplatu štete od tužene kao poslodavca po principu objektivne odgovornosti jer je šteta nastala kao posljedica nesreće na radu pri padu helikoptera čiji je vlasnik tužena. Na kraju, utvrđeno je da kumulacija naknade štete i osigurane sume znači istovremeno ostvarivanje naknade i po osnovu odgovornosti za štetu i po osnovu osiguranja, kao i da ta kumulacija shodno odredbama člana 948. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima nije dozvoljena kada je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti. Budući da ugovor o kolektivnom kombinovanom osiguranju radnika od posljedica nesretnog slučaja koji je tuženi zaključio, ima karakter ugovora o osiguranju od odgovornosti, apelantu ne pripada pravo kumuliranja naknade štete i od osiguravatelja i od štetnika.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-398/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić