Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/13 (S. S. i F. A.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3999/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3999/13, rješavajući apelacije Slavka Subotića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Subotić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 002230 12 Rev 2 od 4. jula 2013. godine;

Fuad Abdijanović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 006403 10 Rsž od 15. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3999/13 Slavko Subotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 23. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 Rs 002230 12 Rev 2 od 4. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu prvotužene od 29. jula 2009. godine i rješenje od 3. novembra 2009. godine o prestanku radnog odnosa, te odluka Upravnog odbora od 28. decembra 2009. godine i da se drugotuženoj naloži da ga vrati na rad i rasporedi na radno mjesto stručnog saradnika za turističko-informativne i opće poslove ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade plata, toplog obroka i regresa za određene vremenske periode. U toku postupka je utvrđeno da je apelant sa prvotuženom dana 14. juna 2007. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme na pomenutom radnom mjestu, odnosno za radno mjesto koje nije ni sistematizovano (jer nije stupio na snagu akt o sistematizaciji). Kako je apelant kod prvotužene zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu koje nije ni bilo sistematizovano, dok još za to nisu postojali organizacioni uslovi, te kako akt o sistematizaciji nije stupio na snagu ni u vrijeme donošenja osporenih odluka, to je pogrešan zaključak nižestepenih sudova o nepostojanju ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu (jer isti nisu postojali sav period od zasnivanja pa do prestanka radnog odnosa). U prilog predmetnom zaključku je činjenica da finansijska sredstva prvotužene u spornom periodu nisu bila dovoljna za finansiranje plata apelanta, pa proizilazi da su u konkretnom slučaju postojali zakonski uslovi propisani odredbom člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, da po tom osnovu apelantu prestane radni odnos kod prvotužene. Također, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi izveli pogrešan zaključak i o tome da je osporenu odluku o prestanku radnog odnosa potpisalo neovlašteno lice i da je ista i iz tog razloga nezakonita. Naime, odluku od 29. jula 2009. godine je potpisala v.d. direktora S.M. (koju je na tu funkciju u skladu sa odredbom člana 54. Statuta prvotužene imenovala drugotužena, kao osnivač prvotužene nakon razrješenja ranijeg direktora) koja u to vrijeme kao ovlašteno lice nije bila upisana u sudski registar. Dakle, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe, donošenje rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu ne predstavlja ovlaštenje direktora i zastupanje ustanove, nego predstavlja rukovođenje istom, pa zato osporena odluka nije nezakonita zbog činjenice da v.d. direktora prvotužene koja je istu potpisala u to vrijeme nije bila upisan u sudski registar, kao lice ovlašteno za zastupanje. Prema tome, kako su osporene odluke zakonite, to nije bilo mjesta za poništenje istih, niti za nalaganje vraćanja na rad i isplatu traženih naknada.

2. AP-4136/13 Fuad Abdijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 3. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rr 006403 10 Rsž od 15. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime razlike plate i toplog obroka za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 72. stav 2. Zakona o odbrani BiH propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih Ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Dakle, u smislu navedene odredbe se zaključuje da entitetske vlade odgovaraju za obaveze koje su nastale isključivo do 1. januara 2006. godine. Budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje isplatu plata i toplog obroka za period od 1. decembra 2005. do 28. februara 2007. godine, to samim tim u smislu navedene odredbe, na strani tužene postoji obaveza za isplatu razlike plata i toplog obroka za mjesec decembar 2005. godine, dok za period nakon 1. januara 2006. godine, nema obaveza na strani tužene za potraživanja apelanta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3999/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize predmetnih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Fuad Abdijanović se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/13 (S. S. i F. A.) | Sudska praksa | Aktio