Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/13 (S. N. i M. Š.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-40/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-40/13, rješavajući apelacije Senade Nezić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Senada Nezić i Mubera Šabanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013461 11 Rev od 9.

oktobra 2012. godine;

R.Đ., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 011220 13 Rsž od 16. maja 2013. godine;

Z.B., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 011223 13 Rsž od 16. maja 2013. godine;

Salem Musić, Ekrem Kukić i Husnija Mujić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 015182 13 RSŽ od 20.

novembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-40/13 Senada Nezić i Mubera Šabanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Goražda, koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijele su 7. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013461 11 Rev od 9. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelantica kojim su tražile isplatu razlike isplaćenih plata za period od 1. augusta 2006. do 1. augusta 2009. godine jer plate nisu obračunate u skladu sa odredbama čl. 30., 31. i 32. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u F BiH, te sa zahtjevom za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2007. i 2008. godinu zato što naknada nije obračunata prema članu 37. navedenog kolektivnog ugovora. U toku postupka je utvrđeno da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelantica zauzevši stav da na predmetni kolektivni ugovor nije dala saglasnost Vlada Bosansko-podrinjskog kantona, shodno odredbi člana 112. stav 3. Zakona o radu, niti je tom kolektivnom ugovoru naknadno pristupila, pa se isti ne može primijeniti na apelantice.

2. AP-3358/13 R.Đ. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor Varoši, koju zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnijela je 30. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 011220 13 Rsž od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, tuženi je obavezan da apelantici na ime regresa za 2010. godinu isplati iznos od 420,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 615,00 KM, kao i da joj na ime regresa za 2011. godinu isplati iznos od 120,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 340,00 KM, dok je odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati razliku plata za period od 1. januara 2011. pa do 31. decembra 2012. godine u iznosu od 1.206,27 KM. U toku postupka je utvrđeno da je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu razlike plata jer su tuženi i sindikat tuženog svojim zaključkom od 1. jula 2010. godine (kojim je predviđeno umanjenje cijene rada u zavisnosti od realizacije poslovanja) izmijenili odredbe člana 6. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, a koja izmjena nije u suprotnosti sa zakonom i kolektivnim ugovorima. Također, utvrđeno je da je cijeneći pravnu snagu zaključaka i odluka koje su donosili tuženi kao poslodavac i sindikat tuženog, kao ugovorne strane u zaključivanju kolektivnog ugovora, izmijenjena odredba člana 24. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, tako da apelantici za 2010. i 2011. godinu pripada regres u iznosu od po 420,00 KM, odnosno da joj za 2010. godinu treba isplatiti regres u iznosu od 420,00 KM i razliku regresa za 2011. godinu (isplaćen iznos od 300,00 KM).

3. AP-3397/13 Z.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maslovara, koju zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnijela je 31. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Rs 011223 13 Rsž od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, tuženi je obavezan da apelantici na ime regresa za 2010. godinu isplati iznos od 420,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 615,00 KM, kao i da joj na ime regresa za 2011. godinu isplati iznos od 120,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 340,00 KM, dok je odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati razliku plata za period od 1. januara 2011. pa do 31. decembra 2012. godine u iznosu od 852,10 KM. U toku postupka je utvrđeno da je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu razlike plata jer su tuženi i sindikat tuženog svojim zaključkom od 1. jula 2010. godine (kojim je predviđeno umanjenje cijene rada u zavisnosti od realizacije poslovanja) izmijenili odredbe člana 6. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, a koja izmjena nije u suprotnosti sa zakonom i kolektivnim ugovorima. Isto tako, utvrđeno je da je cijeneći pravnu snagu zaključaka i odluka koje su donosili tuženi kao poslodavac i sindikat tuženog, kao ugovorne strane u zaključivanju kolektivnog ugovora, izmijenjena odredba člana 24. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, tako da apelantici za 2010. i 2011. godinu pripada regres u iznosu od po 420,00 KM, odnosno da joj za 2010. godinu treba isplatiti regres u iznosu od 420,00 KM i razliku regresa za 2011. godinu (isplaćen iznos od 300,00 KM).

4. AP-5317/13 Salem Musić, Ekrem Kukić i Husnija Mujić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Kaknja, koje zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnijeli su 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 015182 13 Rsž od 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi da apelantima na ime razlike plate za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i da trećeapelantu na ime razlike regresa za 2008. godinu isplati određeni novčani iznos. Također, osporenom konačnom odlukom apelanti su odbijeni sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom razlike plate, dok su prvoapelant i drugoapelant u cijelosti odbijeni sa zahtjevom za isplatom regresa, a trećeapelant je odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatom regresa. U toku postupka je utvrđeno da se pravilno prvostepeni sud opredijelio za varijantu II nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i dosudio iznose pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, pri čemu su primijenjeni koeficijenti iz Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od po 1,40, jer apelanti nisu dokazali da su obavljali poslove IV grupe složenosti i sa koeficijentom 2,10, odnosno 2,00. Isto tako, utvrđeno je da je prestala obaveza isplate regresa za 2008., 2009., 2010. i 2011. godinu prema apelantima, jer se oni potpisavši Izjave o otpustu duga smatraju namirenim za regres za navedene godine pošto su dobili određene količine ogrjevnog drveta. Dakle, imajući u vidu tu činjenicu, utvrđeno je da je zahtjev za isplatom regresa za pomenute godine neosnovan, shodno članu 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te je valjalo apelante u tom dijelu odbiti sa tužbenim zahtjevom, osim trećeapelanta za razliku regresa za 2008. godinu, jer takvu izjavu koja se odnosi na 2008. godinu nije potpisao da bi se odrekao regresa za 2008. godinu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-40/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-40/13 (S. N. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio