Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4021/13 („Lugonjić MR“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4021/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4021/13, rješavajući apelacije „Lugonjić MR" d.o.o. Brčko i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Lugonjić MR“ d.o.o. Brčko, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 000033 13 Pž 2 od 12. jula 2013. godine;

Z.B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 308840 12 Rev od 2. jula 2013. godine;

Mato Pavlović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038350 13 Gž od 12. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4021/13 „Lugonjić MR“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 24. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 000033 13 Pž 2 od 12. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 6.000,00 KM, dok je apelant odbijen sa potraživanjem iznosa od 18.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u žalbi osnovano ukazao da tuženi kao ugovorni organ u postupku dodjele ugovora apelantu kao najpovoljnijem ponuđaču za pružanje usluga fizičkog obezbjeđenja objekata u 2008. godini nije ispoštovao pravila Zakona o javnim nabavkama i da je time spriječio apelanta da ranije počne obavljati predmetni posao, odnosno da mu je prouzrokovao štetu u vidu izgubljene zarade. Budući da Ured za razmatranje žalbi u konkretnom slučaju nije izdao instrukcije vezano za obustavu zaključenja ugovora sa apelantom kao najpovoljnijim ponuđačem povodom žalbe „Poskok“ d.o.o. Brčko, već je izjavljenu žalbu dana 29. aprila 2008. godine odbacio kao neblagovremenu, zakonska suspenzija dodjele ugovora, striktno poštujući imperativna pravila trajala je zaključno sa danom 18. marta 2008. godine. Dakle, od tog momenta nije bilo prepreke da se ugovor zaključi i apelant uvede u posao radi kojeg je oglašena javna nabavka. Najzad, utvrđeno je da se apelant samo usmeno obraćao tuženom tražeći zaključenje ugovora, i to Z.K., koji je po njegovom mišljenju bio zadužen za konkretan tender, međutim, Z.K., saslušan kao svjedok nije se mogao o tome izjasniti, pa bi u tom smislu relevantan bio momenat potpisivanja ponuđenog ugovora od strane zakonskog zastupnika apelanta odnosno dan 10. april 2008. godine, dakle, od 1. maja 2008. godine apelant je mogao biti uveden u posao i ostvariti zaradu za mjesece maj i juni 2008. godine. Međutim, odredbom člana 3. potpisanog ugovora apelant se saglasio da će uslugu obezbjeđenja objekata Vlade Brčko distrikta BiH obavljati u periodu od sedam mjeseci u 2008. godini i stoga je apelantov tužbeni zahtjev, primjenom odredbe člana 172. u vezi sa odredbama čl. 183. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, valjalo usvojiti samo u dijelu koji se odnosi na potraživanje izgubljene zarade (dobiti) za mjesec juni 2008. godine (jer je apelant uveden u posao 1. jula 2008. godine, znači obavljao je posao šest mjeseci u 2008. godini).

2. AP-4077/13 Z.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Beograda, koju zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijela je 30. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 308840 12 Rev od 2. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelantica je obavezana da tužiteljici na ime 1/3 vrijednosti nekretnina upisanih u zk.ul. 1587 k.o. Crnotina koje je otuđila na osnovu ugovora o kupoprodaji, a koje su pobliže označene u izreci prvostepene presude, isplati iznos od 69.557,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da su sudovi udovoljili dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu navedenog novčanog iznosa na ime dijela kupoprodajne cijene predmetnih nekretnina, prodatih od strane apelantice, smatrajući da je taj zahtjev tužiteljice osnovan jer je utemeljen na Izjavi koju su stranke 19. juna 2003. godine potpisale i ovjerile, a kojom se apelantica obavezala isplatiti tužiteljici i N.T. po 15.000,00 EUR na ime 1/3 do tada prodatih nekretnina, kao i ubuduće isplaćivati 1/3 kupoprodajne cijene nekretnina koje bude prodala, a koja je u vrijeme zaključenja glavne rasprave iznosila 69.557,00 KM. Također, utvrđeno je da obrazloženje pobijane presude odgovara zahtjevu kojeg u pogledu njegovog sadržaja propisuje odredba člana 191. Zakona o parničnom postupku, a ni izreka iste nije protivrječna sama sebi, niti je nerazumljiva, a ni kontradiktorna obrazloženju, te ne stoji ni prigovor da tužiteljica nije dokazala činjenice na kojima zasniva osnovanost usvojenog dijela tužbenog zahtjeva.

3. AP-4160/13 Mato Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038350 13 Gž od 12. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant-protivtuženi da tuženom-protivtužitelju na ime naknade za plaćenu potrošnju električne energije u poslovnom objektu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi dokazao da je bio u obligacionom odnosu sa apelantom, koji je nastao iz ugovora o načinu korištenja poslovnog prostora i s tim u vezi traženja vraćanja isplaćenog duga koji je tuženi platio i za apelanta da bi izbjegao prinudu (isključenje električne energije). Stoga je i po mišljenju drugostepenog suda tuženi ovlašten da od apelanta zahtijeva isplatu traženog novčanog iznosa, koji je za njega platio po osnovu utroška električne energije, iako je apelant po zakonu bio dužan da ga plati. Slijedom izloženog, utvrđeno je da je tuženi aktivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, jer je nositelj prava koje je predmet spora, a apelant je pasivno legitimisan, jer na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Konačno, utvrđeno je da je neprihvatljivo žalbeno navođenje da prvostepeni sud nije smio pokloniti isključivu vjeru iskazu tuženog u pogledu površine korištenja poslovnog prostora, a da pri tome nije proveden dokaza vještačenja po vještaku građevinske struke ili izlazak na lice mjesta i uvid u površinu objekta, budući da je i sam apelant imao mogućnost da predloži izvođenje navedenih dokaza, što je u konkretnom predmetu izostalo, a osim toga za istinitost svojih činjeničnih tvrdnji nije predložio izvođenje nijednog dokaza.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4021/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4021/13 („Lugonjić MR“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio