Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4110/13 (D. B.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4110/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4110/13, rješavajući apelacije Dauta Bibića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Daut Bibić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 359807 13 Gž od 25. jula 2013. godine;
Ljubica Sobol, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 296028 13 Gž 2 od 1. jula 2013. godine;
„Industrijapromet“ d.o.o. Sarajevo, M.S. i Z.S., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 259725 13 Pž od 5.
septembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4110/13 Daut Bibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 359807 13 Gž od 25. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, zamijenjeno je rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja od 14. juna 2013. godine i određena je mjera osiguranja kojom je zabranjeno apelantu da preduzima radnje izvođenja građevinskih radova u stanu, koji se nalazi u Sarajevu, preciziran u dispozitivu rješenja, te mu je zabranjena i izmjena postojeće strukture prostorija i instalacija u stanu. Također, osporenom konačnom odlukom je odlučeno i da mjera osiguranja ostaje na snazi do izdavanja odobrenja za rekonstrukciju stana izdatog od strane nadležne službe Općine Centar Sarajevo ili do donošenja naredne odluke suda o mjeri osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je od strane nadležne inspekcijske službe konstatovano da apelant izvodi radove rekonstrukcije, izmjene instalacija i rušenje-pomjeranje lokacije pregradnih zidova u stanu, koji se nalazi iznad stana predlagatelja u zgradi, koja je pod visokim stepenom zaštite kao kulturno historijski spomenik. Nadalje, imajući u vidu navedeno, utvrđeno je da je predložena mjera osiguranja, kojom se zahtijeva obustava radova rekonstrukcije apelantovog stana do izdavanja odobrenja za rekonstrukciju od strane nadležne službe Općine Centar Sarajevo ili do donošenja naredne odluke suda o mjeri osiguranja, osnovana, pa kako su ispunjena oba kumulativna uslova za određivanje mjere osiguranja, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja na osnovu člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Također, utvrđeno je da nije osnovan apelantov prigovor da je određivanje jemstva kumulativni uslov za određivanje mjere osiguranja. Dakle, utvrđeno je da se mjerom osiguranja štiti određeno pravo ili potraživanje od opasnosti da se neće moći ostvariti kada to potraživanje ili pravo budu utvrđeni, time što bi u međuvremenu apelant preduzeo neke radnje ili propustio aktivnosti, zbog kojih se predlagatelj osiguranja ne bi mogao namiriti, odnosno ostvariti pravo koje se zahtijeva tužbom, a mjera osiguranja treba da pruži zaštitu da predlagatelj ostvari takav cilj.
2. AP-4133/13 Ljubica Sobol (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilijaša, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 3. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 296028 13 Gž 2 od 1. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin prijedlog za određivanje mjere osiguranja sa prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja kojim je predloženo da se protivnik osiguranja deposjedira i da se nekretnina u Ilijašu, označena u dispozitivu prvostepenog rješenja, obezbjedi-zapečati do okončanja parničnog postupka kod Općinskog suda u Sarajevu za smetanje posjeda. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnoj pravnoj stvari prijedlog za mjeru osiguranja podnesen prije podnošenja tužbe za smetanje posjeda. Nadalje, utvrđeno je da se iz izvedenih dokaza može zaključiti da bi tužbeni zahtjev za smetanje posjeda vjerojatno bio osnovan obzirom da je protivnica predlagateljice promijenila bravu na ulaznim vratima u kuću čiji je apelantica bila posjednik, ali da se međutim, iz provedenih dokaza nije moglo utvrditi da bi se bez mjere osiguranja kojom bi se protivnica predlagateljice iselila iz kuće koja bi bila zapečaćena, protivnica predlagateljice mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja ili na neki drugi način štetno uticati na prava apelantice prema odredbi člana 269. Zakona o parničnom postupku. Shodno tome, utvrđeno je da ne postoji opasnost da bi bez mjere osiguranja bilo otežano ili onemogućeno uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja predlagateljice mjere osiguranja, tj. apelantice.
3. AP-5276/13 „Industrijapromet“ d.o.o. Sarajevo, te M.S. i Z.S. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 259725 13 Pž od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je prijedlog za određivanje mjere osiguranja da se protivniku osiguranja zabrani da otuđi, optereti ili raspolaže nekretninom, preciziranom u dispozitivu prvostepenog rješenja, u suvlasništvu drugoapelanta i trećeapelantice sa dijelom od po 1/2, kao i da se naloži zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini, izvrši zabilježbu privremene mjere dok sud drugačije ne odredi. U toku postupka je utvrđeno da su prvoapelant i protivnik osiguranja bili u poslovnom odnosu od 2007. godine u kojem periodu su zaključili ugovore o kratkoročnom revolving kreditu, odnosno kratkoročnom kreditu, sa aneksima, a zatim dana 29. novembra 2011. godine i ugovor o dugoročnom kreditu koji je zaključen na ime reprograma svih neotplaćenih dugovanja. Iz člana 8. tog ugovora proizilazi da se prvoapelant obavezao da će otplatu kredita obezbjediti založnim pravom na spornoj nekretnini. Nadalje, utvrđeno je da prvoapelant nije ispunio svoje obaveze iz zaključenog ugovora o dugoročnom kreditu, koje su se odnosile na upis založnog prava na predmetnu nekretninu, kao i da je protivnik osiguranja raskinuo ugovor kojim je predviđen reprogram obaveza, a iz razloga što prvoapelant nije ispunio svoje obaveze iz člana 8. pomenutog ugovora, pa je shodno tome protivnik osiguranja proglasio dug prvoapelanta dospjelim u cjelosti. Također, utvrđeno je da je prigovor prvoapelanta da je protivnik osiguranja na nezakonit način raskinuo ugovor neosnovan, jer je članom 9. ugovora o kratkoročnom kreditu ugovoreno da je korisnik kredita suglasan da banka, u slučaju neispunjenja obaveza po tom ugovoru, ima pravo retencije svih sredstava koja korisnik kredita drži na svojim računima kod banke, bilo a vista, bilo namjenski ili nenamjenski oročenim depozitima ili po drugim osnovama sve do potpune isplate duga. Utvrđeno je i da prvoapelant nije dokazao da bi bez donošenja mjere osiguranja, protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati. Budući da nisu ispunjeni uslovi za određivanje mjere osiguranja propisane odredbama člana 269. Zakona o parničnom postupku, to je predmetni prijedlog odbijen.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4110/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na dom itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić