Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-415/13 („Raiffeisen Bank“ d.d. BiH i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-415/13, rješavajući apelacije „Raiffeisen Bank" d.d. BiH i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Raiffeisen Bank“ d.d. BiH, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 003584 12 Gž 4 od 18. decembra 2012. godine;
„Grading“ Export-Import d.o.o., Mrkonjić Grad, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 I 005637 12 Gž 2 od 14. februara 2013. godine;
Hakija Merdić, Ibrahim Čehajić, Nisvet Kurić, Rasim Brkić, Almir Đino, Džemal Lopo, Hašim Škulj, Salko Husić i Rasim Čehajić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 076223 12 Gži 2 od 23. maja 2013. godine;
„Styromal“ d.o.o. Sanski Most, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Ip 013520 13 Pž od 22. jula 2013. godine;
Damir Sadiković, protiv zaključka Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 032133 11 I od 24. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-415/13 „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zaposlenik apelanta, viši stručni saradnik za pravno zastupanje Dženita Pipić, podnio je 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 003584 12 Gž 4 od 18. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, u izvršnom predmetu tražitelja izvršenja D.R. (iz osnovnog predmeta) i apelanta kao tražitelja izvršenja (iz pristupljenog predmeta broj 85 0 I 015823 10 I) osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da se iz prodajne cijene u visini od 43.000,00 KM, ostvarene prodajom izvršenikove nepokretnosti-stana, bez polaganja cijene namire potraživanja tražitelja izvršenja iz osnovnog predmeta D.R., redoslijedom pobliže preciziranim u dispozitivu rješenja. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne može raditi o prioritetnom namirenju potraživanja apelanta u odnosu na namirenje tražitelja izvršenja D.R.. Naime, da bi apelant kao založni povjeritelj imao prioritet za namirenje iz iznosa dobijenog prodajom nekretnine izvršenika u odnosu na tražitelja izvršenje D.R., morao je biti izvršen upis založnog prava u korist istog založnog povjeritelja kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove i to prije pokretanja predmetnog izvršnog postupka, odnosno prije prijema zaključka prvostepenog suda od 3. oktobra 2006. godine i rješenja tog suda od 2. oktobra 2006. godine (koje akte je pomenuta uprava primila 5. oktobra 2006. godine) a što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj (upis zabilježbe u korist apelanta je izvršen 22. decembra 2006. godine).
2. AP-1797/13 „Grading“ Export-Import d.o.o., Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Grujo Todorović, podnio je 25. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 75 0 I 005637 12 Gž 2 od 14. februara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, radi duga, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda od 19. juna 2012. godine, kojim je odbačen kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja tog suda od 21. decembra 2004. godine. U toku postupka je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizilazi da mu apelant nije dostavio dokumentaciju na osnovu koje bi mogao utvrditi da je apelant izmirio dug prema tražitelju izvršenja iz zaključenog sudskog poravnanja, a niti je apelant prezentovao sudu ispravu kojom bi dokazao da je tražitelju izvršenja platio određeni novčani iznos, što ne proizilazi iz dostavljene kopije knjigovodstvene kartice. Stoga, budući da je tražitelj izvršenja podnijeti prijedlog za izvršenje podnio na osnovu izvršne isprave, odnosno zaključenog sudskog poravnanja, a apelant u toku postupka izvedenim dokazima u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazao da je pravosnažnom odlukom suda zaključeno sudsko poravnanje poništeno, izmijenjeno ili ukinuto, izvršni sud nije bio ovlašten upuštati se u razmatranje materijalne zakonitosti izvršne isprave. Proizilazi dakle, da je dužnost izvršnog suda da provede izvršnu odluku onako kako ona glasi.
3. AP-2819/13 Hakija Merdić, Ibrahim Čehajić, Nisvet Kurić, Rasim Brkić, Almir Đino, Džemal Lopo, Hašim Škulj, Salko Husić i Rasim Čehajić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Kaknja, koje zastupa Suad Agić, advokat iz Visokog, podnijeli su 27. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 076223 12 Gži 2 od 23. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi prinudne naplate, osporenom konačnom odlukom usvojen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 19. decembra 2012. godine, te je u cijelosti obustavljeno izvršenje u predmetnoj izvršnoj stvari i ukinute su sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da izvršne isprave na osnovu kojih je podnesen prijedlog za izvršenje prema odredbama čl. 27. stav 1. i 36. Zakona o izvršnom postupku, nisu podobne za izvršenje u pogledu onog potraživanja koje se traži prijedlogom za izvršenje, tj. razlike između nominalnog (fiksnog novčanog iznosa) i iznosa od 25 % prosječne plate u F BiH iz prethodne godine, jer nije propisana obaveza niti mogućnost usklađivanja visine novčane naknade tokom njene isplate, sa povećanjem prosječne plate u F BiH iz prethodne godine, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.
4. AP-3849/13 „Styromal“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Kemal Škrgić, podnio je 10. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 IP 013520 13 Pž od 22. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi izvršenja na nekretnini apelanta, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda od 11. jula 2012. godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju istog suda od 14. februara 2012. godine. U toku postupka je utvrđeno da je rješenje prvostepenog suda od 23. februara 2007. godine postalo pravosnažno danom njegovog donošenja, budući da su se ugovorne stranke (založni dužnik, tj. apelant i povjeritelj, odnosno tražitelj izvršenja), odrekle prava žalbe, pa je sud vezan za navedeno rješenje koje se više ne može pobijati žalbom i to rješenje prema strankama djeluje danom donošenja (član 197. stav 2. u vezi sa članom 202. stav 1. i član 198. stav
3. Zakona o parničnom postupku), tako da je prijedlog za izvršenje tražitelj izvršenja podnio na osnovu izvršne isprave u skladu sa odredbom iz člana 23. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku, a u postupku izvršenja sud nije ovlašten preispitivati zakonitost donošenja izvršne isprave. Nadalje, utvrđeno je da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da je na nekretninama apelanta izvršena uknjižba hipoteke u korist tražitelja izvršenja „Heta“ d.o.o. Sarajevo, koji je pravni sljednik ranijeg založnog povjeritelja „Hypo-Alpe-Adria-Leasing“ d.o.o. Sarajevo, a da je navedeno založno pravo (hipoteka) na spornim nekretninama konstituisano pravosnažnim rješenjem prvostepenog suda od 23. februara 2007. godine, te da je u katastru nekretnina kao posjednik navedenih nekretnina upisan „Styromal“ d.o.o. Brčko, budući da u to vrijeme nisu ni postojale zemljišne knjige na području Općine Sanski Most, a pravilan je i zaključak iz obrazloženja pobijanog rješenja prvostepenog suda, da je za konstituisanje hipoteke dovoljno da je ista upisana u javne registre, a katastar nekretnina je javni registar nekretnina. Isto tako utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o prijedlogu za izvršenje na osnovu rješenja prvostepenog suda od 23. februara 2007. godine, koje kao izvršna isprava zastarijeva za deset godina u skladu sa odredbom iz člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-4089/13 Damir Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Nermin Mulalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv zaključka Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 I 032133 11 I od 24. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju, radi predaje nekretnine u posjed i naplate duga, osporenom konačnom odlukom zahtjev učesnika u postupku, tj. apelanta kojim je tražio da se otklone nepravilnosti prilikom provođenja izvršenja u predmetnoj pravnoj stvari je odbijen kao neosnovan. U toku postupka je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da je stan koji je naveden u zaključenom Ugovoru o kupoprodaji stana, zaista stan koji je predmet izvršenja u predmetnom postupku, već paušalno navodi da je stan pogrešno identifikovan, a da pritom nije dokazao da je na terenu pogrešno identifikovan stan koji je predmet izvršenja, niti je u tom pravcu sudu dostavio konkretan dokaz da stan koji je predat tražitelju izvršenja u posjed nije stan označen u izvršnoj ispravi. Također, na zapisniku od 11. aprila 2013. godine je navedeno koje su pokretne stvari predate apelantu, te je na zapisniku konstatovano da su prilikom demontaže i prevoza namještaja u magacinski prostor nastupila određena oštećenja, što u konkretnom slučaju znači da rizik oštećenja stvari snosi lice koje u predmetnom slučaju koristi stan. Budući da je apelant već ranije upoznat sa predmetnim izvršenjem, na zapisniku sačinjenom na licu mjesta dana 15. marta 2012. godine prilikom provođenja izvršnih radnji konstatovano je da u stanu živi treće lice, tj. apelant, tako da je isti imao dovoljno vremena da sam ukloni stvari kako bi eventualno bila izbjegnuta oštećenja stvari, prilikom ispražnjenja i predaje u posjed stana.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-415/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na dom, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić