Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/13 (S. M.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-444/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-444/13, rješavajući apelacije Siniše Milića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Siniša Milić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 003114 11 REV od 13. decembra 2012. godine;
„Momić“ d.o.o. Kotor Varoš, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 005013 12 PŽ od 11. februara 2013.
godine;
„Weld Mag“ d.o.o. Brčko, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001958 12 GŽ od 12.
marta 2013. godine;
„Umel-Fakol“ d.o.o. Lukavac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 127460 12 REV od 14.
maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-444/13 Siniša Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnio je 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 003114 11 REV od 13. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant i drugi tuženi D.T. i V.B. su solidarno obavezani da tužitelju „Raiffeisen Bank“ d.d. Bosna i Hercegovina isplate dug prema ugovoru o kreditu u iznosu od 17.860,85 KM na ime glavnog duga i 2.141,97 KM na ime kamata. U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa D.T. 2006. godine zaključio ugovor o kreditu kojim je D.T. odobren kredit u iznosu od 20.000,00 KM, s tim da je ukupna obaveza D.T. prema tužitelju sa uračunatim kamatama na glavni iznos kredita iznosila 28.317,24 KM. Također je utvrđeno da, nakon što D. T. nije ispunio u cjelosti svoju obavezu prema navedenom ugovoru, tužitelj je uputio pismenu opomenu D.T., ali i apelantu i V.B. kao jemcima u konkrentom slučaju koji su se ugovorno obavezali da će u slučaju da D.T. ne započne ili prestane da vraća predmetni kredit, oni preuzeti obavezu vraćanja kredita. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da niti nakon pismene opomene nije nastavljena otplata dospjelih anuiteta od strane apelanta i drugih tuženih, tužitelju pripada pravo da u skladu sa odredbama člana 128. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) traži raskid ugovora o kreditu i zahtijeva vraćanje kredita od svih tuženih, zajedno sa kamatama na iznos glavnog duga, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-1640/13 „Momić“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vukan Šelver advokat iz Kotor Varoši, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 005013 12 PŽ od 11. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Arcelor Mittal Prijedor“ d.o.o. Prijedor na ime duga za isporučenu robu-kamenu frakciju isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. Osim toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj-protivtuženi isplati dug za čišćenje i posipanje pristupnog puta do kamenoloma Drenovača i režijske troškove zakupa mašine drobilice. U postupku je utvrđeno da je tužitelj apelantu po ugovoru o kupoprodaji, isporučio robu-kamenu frakciju, te da mu je za isporučenu robu ispostavio račune, ali da apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu, tj. platio kupoprodajnu cijenu, zbog čega je sud u skladu sa odredbama člana 262. ZOO zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan. Nadalje, u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, zaključeno je da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je sa tužiteljem-protivtuženim bio u materijalno-pravnom odnosu po osnovu ugovora o djelu za čišćenje pristupnog puta do kamenoloma, niti da je posao čišćenja obavljao po njegovom nalogu, kao i da nije dokazao da je sa tužiteljem-protivtuženim bio u materijalno-pravnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu mašine drobilice, tj. nije dokazao da je zaključen takav ugovor, ili ugovor o posluzi, kao niti po kojoj cijeni i za koji period je korištenje mašine drobilice ugovoreno, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.
3. AP-2202/13 „Weld Mag“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 001958 12 GŽ od 12. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M.J. isplati dug na ime dobijene opklade na kladionici sportskih igara u iznosu od 4.135,11 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj kod apelantove poslovne jedinice u Miloševcu uplatio sportske listiće kojima je izvršio klađenje na odigrane nogometne utakmice i teniske mečeve, te da je tužitelj nakon pogođenih rezultata odigranih utakmica i mečeva ostvario dobitak u ukupnom iznosu od 4.135,11 KM. S tim u vezi, sud je zaključio da tužitelj kao zakoniti imalac dobitnih sportskih tiketa na ime klađenja, koji predstavljaju hartije od vrijednosti na donosioca, ima pravo da od apelanta kao organizatora igara na sreću, bez obzira što je tikete izdala apelantova poslovna jedinica u Miloševcu, traži ispunjenje novčane obaveze upisane u pomenutim tiketima, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-2767/13 „Umel-Fakol“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Mukanović advokat iz Tuzle, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 127460 12 REV od 14. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Tuzlamet“ d.o.o. Lukavac isplati dug po osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji otpadnog željeza. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tuženim 2005. godine zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji otpadnog željeza, te da je isporučio tuženom ugovorenu količinu željeza i dostavio mu račune za naplatu isporučene robe. Također je utvrđeno da je u tom periodu apelant trebao biti kupljen u postupku privatizacije od strane njemačke firme „Arowert“ koju je predstavljao S.S. koji je nadgledao rad formirane komisije u vezi prodaje otpadnog željeza tuženom, te da je tuženi, po obavijesti od strane odgovornih lica apelanta da se sva buduća plaćanja imaju vršiti novom vlasniku firme jer je u toku registracija nove firme, izvršio uplatu ugovorene cijene S.S.-u iz firme „Arowert“ u poslovnim prostorijama apelanta. Međutim, do kupovine apelanta od strane firme „Arowert“ nije došlo, pa je među strankama sporno da li isplate izvršene na ruke S.S. predstavljaju ispunjenje obaveze tuženog u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene. S tim u vezi, sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizilazi da, iako S.S. kao treća osoba nije bio zakonski zastupnik apelanta kao povjerioca koji je direktno ovlašten da primi ispunjenje, on je u datim okolnostima služio apelantu za ispunjenje obaveze tuženog-tj. naplatu potraživanja, tako da je obaveza tuženog prema apelantu punovažno ispunjena u smislu člana 305. stav 2. ZOO. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 444/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić