Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-548/13 (E. P.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-548/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-548/13, rješavajući apelacije Elmedina Papića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Elmedin Papić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003641 09 U od 17. januara 2013. godine;
Miloš Trifković, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 040553 12 UŽ od 10. aprila 2013. godine;
Azra Ramić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004891 12 UVP od 20. juna 2013. godine;
Vesna Mešić-Radović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001515 12 U od 27. augusta 2013. godine;
Tankosava Vujović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 010625 10 U od 25. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-548/13 Elmedin Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003641 09 U od 17. januara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo od 10. juna 2004. godine, kojim je utvrđeno da M.T. i S.T., kao članovima porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava D.T., u skladu sa odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS) pripada pravo na vraćanje u posjed stana u Sarajevu, a koji je apelant do 2003. godine koristio kao bespravni korisnik i iz kojeg je po odluci upravnog organa deložiran. Razmatrajući apelantove navode da su M.T. i S.T. podnijeli dva različita zahtjeva za vraćanje stana u posjed, koji nisu spojeni, kao i da je M.T. u međuvremenu umro, sud je zaključio da su upravni organi uistinu propustili da donesu zaključak o spajanju ovih zahtjeva, ali budući da se radi o zahtjevima koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, za koje je stvarno nadležan isti organ uprave, povreda ove procesne odredbe nije uticala na zakonitost upravnih akata donesenih u predmetnom upravnom postupku. Osim toga, sud je istakao da su, suprotno apelantovim navodima, upravni organi od strane nasljednika M.T. 2006. godine, tj. nakon donošenja rješenja kojim se M.T. i S. T. dozvoljava vraćanje u posjed stana (od 10. juna 2004. godine), bili upoznati sa činjenicom da je M.T. 2006. godine umro. Sud je, također, istakao da su bez uticaja na odluku u ovom postupku apelantovi navodi koji se odnose na njegovo iseljenje iz predmetnog stana, budući da ih je apelant jedino mogao isticati u pravnim sredstvima protiv akta o njegovom iseljenju. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
2. AP-2850/13 Miloš Trifković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Slavica Ristić advokatica iz Brčkog, podnio je 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 040553 12 UŽ od 10. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da je nositelj stanarskog prava na uništenom školskom stanu u Bukviku. U postupku je utvrđeno da je apelant 2008. godine odbijen sa zahtjevom za dodjelu zamjenskog stana za predmetni devastirani školski stan zbog toga što je vlasnik drugog stana u Brčkom. Također je utvrđeno da je apelant zahtjev za utvrđenje stanarskog prava na predmetnom devastiranom stanu (od 10. augusta 2011. godine) podnio neblagovremeno, budući da je prema odredbi člana 25. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ovakav zahtjev mogao podnijeti nadalje do 1. septembra 2007. godine. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
3. AP-3706/13 Azra Ramić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa boravištem u Sjedinjenim Američkim Državama, koju zastupa Marjana Kulenović advokatica iz Banja Luke, podnijela je 29. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004891 12 UVP od 20. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Prijedoru. U postupku je utvrđeno da apelantica u smislu člana 6. ZOS, na dan 31. aprila 1991. godine, nije bila član porodičnog domaćinstva svog umrlog oca kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da je udajom 1990. godine napustila porodično domaćinstvo svog oca i zasnovala vlastitu porodičnu zajednicu u stanu suprugovih roditelja, zbog čega ne ispunjava uslove za vraćanje u posjed predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine.
4. AP-4412/13 Vesna Mešić-Radović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Slobodan Radović advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001515 12 U od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Rogatici. U postupku je utvrđeno da apelantica u smislu člana 6. ZOS, na dan 31. aprila 1991. godine, nije bila član porodičnog domaćinstva svoje umrle majke kao nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, budući da je živjela sa suprugom i kćerkom u posebnom domaćinstvu u stanu u Sarajevu, koji je kasnije otkupila, zbog čega ne ispunjava uslove za vraćanje u posjed predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine.
5. AP-5142/13 Tankosava Vujović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, podnijela je 17. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 010625 10 U od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da je apelantičin zahtjev za povrat stana, koji je podnijela 7. maja 2001. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo, podnesen neblagovremeno, odnosno nakon isteka rokova propisanih članom 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. do 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Također je utvrđeno da „žalba o povredi ljudskih prava“ koju je apelantica 30. januara 1998. godine podnijela Komisiji za ljudska prava-Uredu Ombudsmena za ljudska prava BiH u Sarajevu nije relevantna za rješavanje konkretne upravne stvari.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 548/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić