Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-633/13 (S. H.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-633/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-633/13, rješavajući apelacije Sadije Hrnjice i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sadija Hrnjica, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 002425 08 RSŽ od 11. januara 2013. godine;
Munir Džampo i Muaz Čečo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 007937 12 REV od 24.
januara 2013. godine;
Rešad Omerbegović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 027175 12 RSŽ od 16. januara 2013. godine;
Ivanka Kopilaš, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 017549 12 RSŽ od 18. septembra 2013. godine;
Senad Škulj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 015385 13 RSŽ od 5. novembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-633/13 Sadija Hrnjica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 13. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 RS 002425 08 RSŽ od 11. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je u periodu od januara 2003. do marta 2005. godine bila u radnom odnosu kod tužene Privatne ustanove Dječiji vrtić „Rauda Assalhim“ iz Bihaća i obavljala poslove vaspitačice, te da joj tužena po osnovu plata isplati iznos od 2.100,00 KM i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. U postupku je utvrđeno da apelantica nije dostavila sudu niti jedan dokaz da je bila u radnom odnosu kod tužene, nego se radilo o ugovornom odnosu u kojem se tužena ugovorom zaključenim 1. septembra 2003. godine obavezala da će apelantici kao kreditnom stipendisti dati stipendiju na ime školovanja u Pedagoškoj akademiji u Bihaću, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.
2. AP-1119/13 Munir Džampo i Muaz Čečo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nermina Pivić advokatica iz Zenice, podnijeli su 18. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 007937 12 REV od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Javna ustanova „Stručna zanatska škola“ Zenica isplati razliku plaća za period od januara 2005. do januara 2008. godine. U postupku je utvrđeno da apelanti, koji su zaposleni kod tužene kao profesori stručnih predmeta i kojima je obračunavana plaća prema Kolektivnom ugovoru za srednje obrazovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine, nisu dokazali da su u utuženom periodu primali manju plaću od zaposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, zbog čega im ne pripada pravo na isplatu tražene razlike plaća.
3. AP-1144/13 Rešad Omerbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Azem Mehonić advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 027175 12 RSŽ od 16. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tužene OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ Donje Moštre o poništenju-prekidu ugovora o radu apelanta na neodređeno vrijeme iz augusta 2011. godine i rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, te da se tužena obaveže da apelanta vrati u radni odnos na neodređeno vrijeme na radno mjesto rukovaoca centralnog grijanja-ložača, te da mu slijedom toga uspostavi radni status sa svim pravima koja iz toga proizilaze. U postupku je utvrđeno da su osporene odluke tužene donesene u skladu sa odredbama člana 84. Zakona o osnovnoj školi, budući da su u postupku prijema apelanta u radni odnos utvrđene nepravilnosti od strane direktora tužene, koje se odgledaju u tome što je direktor tužene donio odluku o prijemu apelanta u radni odnos prije isteka roka za žalbu i prije odluke Školskog odbora po prigovorima drugih prijavljenih kandidata za radno mjesto rukovaoca centralnog grijanja-ložača, zbog čega je ovakvo postupanje tadašnjeg direktora tužene bilo u suprotnosti sa relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). S obzirom na navedeno, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-4699/13 Ivanka Kopilaš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Žarko Zeljko advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 017549 12 RSŽ od 18. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog Općinskog suda u Širokom Brijegu iz aprila 2012. godine i utvrdi da apelantici pripada pravo na godišnji odmor iz 2011. godine, te da se tuženi obaveže da apelantici isplati naknadu na ime korištenja godišnjeg odmora-regresa u iznosu od 1.200,00 KM. U postupku je utvrđeno da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da je nezakonita odluka tuženog prema kojoj apelantica nema pravo na godišnji odmor za 2011. godinu, budući da apelantica nije ostvarila ovo pravo za 2011. godinu u kojoj nije radila i u kojoj je bila na trudničkom i porodiljskom bolovanju, zbog čega je sud primjenom čl. 42., 44., 45. i
55. ZOR-a donio odluku kao u dispozitivu presude.
5. AP-5322/13 Senad Škulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Suad Agić advokat iz Visokog, podnio je 27. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 RS 015385 13 RSŽ od 5. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP ŠPD Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići-PJ Šumarija Kakanj isplati iznos od 746, 47 KM na ime razlike plaća i regresa za period od maja 2008. do maja 2011. godine, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu pomenutih naknada preko dosuđenog iznosa. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, u postupku je utvrđeno da je kod apelanta, koji je obavljao poslove radnog mjesta „KV sjekač“ godine utvrđeno da postoji promjena radne sposobnosti, te je razvrstan u II kategoriju invalidnosti, nakon čega je obavljao poslove radnog mjesta „čuvar“ i svrstan u nižu grupu složenosti poslova sa koeficijentom 1,1. S tim u vezi, zaključeno je da apelant konkretnom slučaju nije dokazao da mu pripada veći koeficijent složenosti poslova, tj. koeficijent od 1,25, niti je dokazao da koeficijent od 1,1 koji je utvrđen prema nalazu vještaka finansijske struke, nije u saglasnosti sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, i odredbama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog, koji se primjenjuje od 1. decembra 2006. godine, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 633/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić