Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/13 (P. B., vlasnik SZR MATICA Prozor-Rama)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-706/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-706/13, rješavajući apelacije Petra Burečića, vlasnika SZR MATICA Prozor-Rama i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Petar Burečić, vlasnik SZR MATICA Prozor-Rama, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 073274 11 Pž od 11. decembra 2012. godine;

Rasim Omerović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 000984 12 Gž od 24. januara 2013. godine;

Miodrag Kudić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000903 13 Rev od 23. aprila 2013. godine;

P.R., M.R., mldb. M.R. i mldb. S.R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004532 12 Rev od 5. marta 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-706/13 Petar Burečić, vlasnik SZR MATICA Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. SESAR-ĆURIĆ-MILETIĆ Mostar, podnio je 18. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 073274 11 Pž od 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da je preuzetu i fakturisanu robu platio u većem iznosu od onog što je tužitelj tvrdio. Nadalje, zbirom iznosa iz neplaćenih računa utvrđeno je da apelantov dug prema tuženom iznosio upravo onoliko koliko je tužitelj potraživao tužbom.

2. AP-914/13 Rasim Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 5. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 000984 12 Gž od 24. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je postupio po apelantovom nalogu, te istom uvezao tri motocikla, kao i da je na ime uvezene robe carinska obaveza plaćena od strane tužitelja, putem bankovne garancije koju je tužitelj imao kod određene banke. Nadalje, apelant nije dokazao da je predmetnu obavezu ispunio prema tužitelju i to uplatom traženog iznosa radniku tužitelja – određenom špediteru.

3. AP-2131/13 Miodrag Kudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000903 13 Rev od 23. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenih novčanih iznosa (na ime naknade za članstvo u Upravnom odboru Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine u periodu od 1. juna 2009. do 25. februara 2010. godine). U toku postupka je bilo nesporno među strankama da je apelant odlukom Vlade Republike Srpske imenovan za člana Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Upravni odbor), da mu je mandat istekao 15. marta 2009. godine, nakon čega nije primao naknadu za članstvo u Upravnom odboru, odnosno, naknadnom odluke tužene naknada mu je isplaćena, bez obzira na istek mandata, zaključno sa 18. junom 2009. godine kada je sjednici prisustvovao novi član Upravnog odbora. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je naknada za rad u Upravnom odboru pripadala samo članovima Upravnog odbora kojima nije istekao mandat i pod uslovom da prisustvuju sjednicama Upravnog odbora i učestvuju u njegovom radu i odlučivanju, osim ako su opravdano spriječeni, kako je to propisano i relevantnim odredbama Poslovnika o radu Upravnog odbora.

4. AP-2257/13 P.R., M.R., mldb. M.R. i mldb. S.R., zastupane po zakonskoj zastupnici P.R., (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glavičica, koje zastupa Vinko Lazić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004532 12 Rev od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezani apelanti da sa udjelima od po 1/4 isplate tužitelju određeni novčani iznos, dok je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da je zaključenjem ugovora o zajmu došlo do zaključenja ugovora o preuzimanju duga, tj. D.R. (pravni prednik apelanata) je prihvatio da kao fizičko lice vrati određeni novčani iznos koji je pozajmio od tužitelja, ali i drugi iznos koji je tužitelj ugovorom pozajmio pravnom licu, čiji osnivač je bio D.R. Kako su apelanti proglašeni zakonskim nasljednicima sa po 1/4 dijela na imovini D.R., obavezani su, u visini nasljednih dijelova, na solidarno vraćanje pozajmljenog iznosa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-706/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/13 (P. B., vlasnik SZR MATICA… | Sudska praksa | Aktio