Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-86/13 ("Sport East Ltd")
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-86/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-86/13, rješavajući apelacije "Sport East Ltd" i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Sport East Ltd", protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 008353 11 REV od 16. oktobra 2012. godine;
Redžo Pargan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 230628 12 REV od 16. oktobra 2012.
godine;
Velimir Ilić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 003579 11 REV od 5. februara 2013. godine;
Dragan Grujić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070109 12 REV od 8. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-86/13 "Sport East Ltd" (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem na Gibraltaru, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić advokati iz Tuzle, podnio je 9. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 008353 11 REV od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi K.B. isplati iznos od 140.000 Eura radi naknade materijalne štete zbog povrede ugovora o zastupanju. U postupku je utvrđeno da apelant nije bio u materijalno pravnom odnosu sa tuženim, tj. ugovorna strana u navedenom ugovoru, nego treće lice na koje je ugovorna strana („Sport East LC“ sa sjedištem na Floridi, SAD) prenijela svoja ovlaštenja, ali bez saglasnosti tuženog-nalogodavca kao druge ugovorne strane, zbog čega apelantu ne pripadaju prava po osnovu povrede ugovora o zastupanju u skladu sa članom 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
2. AP-339/13 Redžo Pargan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 230628 12 REV od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo naknadi štetu u vidu novčane rente zbog nesposobnosti za rad i narušenog zdravlja, kao razliku između penzije i ličnog dohotka koji bi ostvarivao da nije otišao u penziju, te je tuženi obavezan da apelantu isplaćuje mjesečni iznos od 102,00KM, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da je apelant 1999. godine doživio saobraćajnu nezgodu do koje je došlo isključivom krivicom vozača čiji je automobil osiguran kod tuženog, te da je apelant u toj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih je otišao u invalidsku penziju. S tim u vezi, sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete-rente u visini koja, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke koji je sud prihvatio, predstavlja razliku između penzije koju apelant ostvaruje i prosječne plaće ostvarene u grani djelatnosti u kojoj je apelant ranije bio zaposlen kao lice koje ima višu stručnu spremu ekonomskog smjera.
3. AP-1446/13 Velimir Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Slavica Graorac advokatica iz Banja Luke, podnio je 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 003579 11 REV od 5. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena apelantova tužba kojom je tražio da mu tužena Republika Srpska-Vlada Republike Srpske-Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene dobiti, te je tužena obavezana da mu isplati iznos od 5.478,17 KM, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužena u januaru 2003. godine zaključili ugovor o nabavci i isporuci kancelarijskog materijala i sitnog inventara, te da je na osnovu tog ugovora apelant tuženoj isporučivao kancelarijski materijal i sitni inventar, te joj dostavljao račune i otpremnice, prema kojim je tužena izmirila svoja dugovanja. Budući da je tužena je u julu 2003. godine jednostrano raskinula pomenuti ugovor o nabavci i da je apelant prestao da joj isporučuje kancelarijski materijal i sitni inventar, sud zaključio da je izgubljena dobit apelanta u periodu od jula do decembra 2003. godine iznosila 5.478,17 KM, tj. u vrijednosti kancelarijskog materijala i sitnog inventara koji je tužena nabavila od drugog prodavača u tom periodu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-2453/13 Dragan Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070109 12 REV od 8. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine naknadi materijalnu štetu na ime nezakonitog oduzimanja vozila. U postupku je utvrđeno da su apelantu privremeno oduzeta četiri vozila 2001. godine od strane Republičke uprave carine Republike Srpske-Carinarnica Banja Luka jer apelant prilikom prelaska carinske linije na Graničnom prelazu u Gradišci nije prijavio uvezena vozila, zbog čega su carinski organi, prema ocjeni suda, imali pravni osnov za privremeno oduzimanje tih vozila. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da u radnjama carinskih organa nije postojala protivpravnost, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete koju apelant traži u konkrentom slučaju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 86/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić