Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/13 (S. H.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-90/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-90/13, rješavajući apelacije Saliha Hadžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Salih Hadžić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 000519 12 GŽ od 29. oktobra 2012. godine;

Edhem Dizdarević i Malin Dizdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046196 10 GŽ od 14.

novembra 2012. godine;

Ivica Jozić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 087784 12 GZ od 21. marta 2013. godine;

Nedeljko Marić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 040308 11 GŽ od 27. februara 2013. godine;

Salih Hadžić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000519 13 REV od 19. septembra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-90/13 Salih Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 9. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 000519 12 GŽ od 29. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena F.M. obaveže na predaju u posjed dijela parcele u Kopicama, bliže opisane u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant u konkrentom slučaju u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao osnovanost svojih tužbenih navoda, odnosno nije dokazao da je vlasnik ili posjednik dijela sporne parcele, niti to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke koji je sud u cjelosti prihvatio, zbog čega je u sud donio odluku kao u dispozitivu presude.

2. AP-350/13 Edhem Dizdarević i Malin Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Vahdet Ibranović advokat iz Ilidže, podnijeli su 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046196 10 GŽ od 14. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi O.Dž. i M.D. predaju u posjed slobodno od ljudi i stvari dio nekretnine u Sarajevu, bliže opisane u dispozitivu presude, uklanjanjem asfaltnog dijela na navedenoj nekretnini i dio nekretnine koja je zauzeta gradnjom betonskog stepeništa ili će to uraditi apelanti o trošku tuženih. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su vlasnici ili posjednici dijela spornih nekretnina, niti to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, koji je sud u cjelosti prihvatio, zbog čega je u sud zaključio da se u konkrentom slučaju ne može primijeniti član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je propisno da vlasnik tužbom može tražiti od posjednika povraćaj individualno određene stvari, ali da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva i da se ona nalazi u faktičkoj vlati tuženog. Zbog navedenog, donesena je odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-1642/13 Ivica Jozić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Nikica Gržić advokat iz Sarajeva, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 087784 12 GZ od 21. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom konstatirano je povlačenje tužbe koju su podnijeli tužitelji I.Đ. i A.Đ protiv apelanta radi utvrđenja prava vlasništva, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tužiteljima-protivtuženim da mu predaju u posjed nekretnine u Višnjici, bliže opisane u dispozitivu presude. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, u postupku je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, koji je su prihvatio, utvrđeno da parcele koje su predmet apelantovog protivtužbenog zahtjeva više ne postoje u katastarskom operatu jer je promijenjena njihova površina, kao i da tužitelji-protivtuženi nisu posjednici navedenih parcela, zbog čega nisu dužni predati posjed parcele koju ne drže u faktičkoj vlasti.

4. AP-2142/13 Nedeljko Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćužić advokat iz Mostara, podnio je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 040308 11 GŽ od 27. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju N.M. preda u posjed, uživanje i korištenje nekretnine u Slipčićima, bliže opisane u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj dokazao da je na osnovu valjanog pravnog posla stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama, a koje se nalaze u apelantovom posjedu, pa je sud u skladu da odredbama člana 50. Zakona o vlasničko pravnim odnosima donio odluku kao u dispozitivu presude.

5. AP-4788/13 Salih Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, podnio je 26. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000519 13 REV od 19. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena F.M. obaveže na predaju u posjed dijela parcele u Kopicama, koje su bliže opisane u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant u konkrentom slučaju u smislu člana 123. ZPP-a nije dokazao osnovanost svojih tužbenih navoda, odnosno nije dokazao da je vlasnik ili posjednik dijela sporne parcele, niti to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, kojeg je sud u cjelosti prihvatio, zbog čega donesena odluka kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 90/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-90/13 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio