Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3212/14 (B. D.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3212/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine u predmetu broj AP-3212/14, rješavajući apelaciju Bogdana Dunđerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i m), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Dunđerovića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 007844 13 Kom 2 od 15. aprila 2014. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Dunđerovića podnesena protiv presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 007844 11 Mal od 23. juna 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Dunđerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, prvobitno se obratio Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) kojemu je 8. jula 2014. godine podnio apelaciju kojom osporava pojedinačne pravne akte iz postupka pred redovnim sudovima. Ustavni sud RS je podneskom koji je Ustavnim sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) dostavljen 9. jula 2014. godine ukazao da nije nadležan odlučivati o navedenom podnesku s obzirom da njime pokreću pitanja iz nadležnosti Ustavnog suda, te da navedeni podnesak s pratećom dokumentacijom dostavlja radi daljnjeg postupanja.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 I 007844 11 Mal od 23. juna 2012. godine obavezan je apelant da na ime duga za RTV taksu isplati RTRS Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos bliže označen u navedenoj presudi pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom je presudom apelant oslobođen od plaćanja sudskih troškova.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 I 007844 13 Kom 2 od 15. aprila 2014. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelant kao izvršenik. Navedeni zahtjev za zaštitu zakonitosti apelant je podnio protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 0I 007844 14 Gž od 12. februara 2014. godine kojim je odbijena njegova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 007844 13 Kom 2 od 11. decembra 2013. godine.

4. Apelant nije eksplicitno naveo za koja prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) smatra da su povrijeđena, ali iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 11 uz Europsku konvenciju kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:

«(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;» Dopustivost ratione materiae

6. U konkretnom slučaju rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 I 007844 13 Kom 2 od 15. aprila 2014. godine, odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno pitanje, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je razmatran apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.

7. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u postupku, koji je se tiče odlučivanja o dopustivosti vanrednog pravnog lijeka, nije odlučivao o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije. Naime u obrazloženju osporenog rješenja ukazano je da je u članu 14. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova, zbog čega je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti odbačen kao nedopušten. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ishod ili «posljedica» predmetnog postupka u kojem je odlučivano o procesnim pitanjima, nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. U skladu navedenim Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelant je također naveo da je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant pobija rješenje doneseno u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, za koji je Ustavni sud već zaključio da se nije ticao građanskih prava apelanata, pa slijedi da se nije ticao ni prava na imovinu i zabranu diskriminacije. Stoga, iz navedenih razloga proizlazi da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, proizlazi da apelant nije podnio žalbu protiv osporene presude Osnovnog suda broj 89 0 I 007844 11 Mal od 23. juna 2012. godine u smislu odredbe člana 203. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, iako je u osporenoj presudi, u pouci o pravnom lijeku, naznačeno da je protiv navedene presude dozvoljena žalba u roku od 15 dana od dostavljanja presude. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3212/14 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio