Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2251/13 (Z. M.,D. G.,M. H., I. R., S. Č., S. Ž., T. V., B. B. i drugi)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2251/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2251/13, rješavajući apelacije Z. M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 RS 000028 12 REV 2 od 14. marta 2013.
godine;
Duško Grubešić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 043766 09 RSŽ od 25. marta 2013. godine;
Mustafa Hrvačić, Ivica Raspudić, Senadin Čerkić, Senad Žujo, Tihomir Vulić, Boro Bukvić, Ivica Šimunović, Muharem Jahić, Zlata Mukulić, Saša Dalipagić, Helena Kajan, Jelena Šunjić, Lidija Ćubela, Kemal Šoljić, Slavenko Marić, Davorin Pehar, Hajrudin Motika, Elvedina Ćibo i Antonija Križanac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 033561 12 REV od 12. septembra 2013. godine;
Fikreta Beširević, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 RS 002242 11 RSŽ od 9. septembra 2013. godine;
Nada Madžar, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 016920 13 RSŽ od 3. decembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2251/13 Z. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Eldin Bašić advokat iz Maglaja, podnijela je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 RS 000028 12 REV 2 od 14. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je neprekidno trajao radni odnos kod tužene Općine Maglaj počev od juna 2006. do januara 2007. godine, te da se shodno tome tužena obaveže da u apelantičinu radnu knjižicu upiše pomenuti radni staž i uplati joj doprinose za PIO, kao i da joj nadoknadi štetu u vidu izmakle dobiti na ime plaće i naknada za vrijeme trudničkog bolovanja. U postupku je utvrđeno da je apelantica kod tužene bila zaposlena od 1979. godine, te da je 1992. godine prestala da radi kod tužene zbog odlaska u Republiku Hrvatsku, a potom u Saveznu Republiku Njemačku. Sud je utvrdio da se apelantica nakon povratka iz inozemstva nije obraćala tuženoj kao svom poslodavcu radi regulisanja radno pravnog statusa, nego je podnijela predmetnu tužbu sudu. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da je neposredna ratna opasnost u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuta 23. decembra 1996. godine, a apelantica je tužbu sudu podnijela decembru 1998. godine, njena tužba je neblagovremena jer je podnesena nakon isteka jednogodišnjeg roka iz člana 103. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
2. AP-2301/13 Duško Grubešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Emina Hasanović advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 043766 09 RSŽ od 25. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati neisplaćene plaće za januar i februar 2001. godine, naknadu za regres za 2000. godinu i otpremninu za odlazak u penziju. U postupku je utvrđeno da su apelantova potraživanja iz radnog odnosa iz 2000. i 2001. godine zastarjela, budući da je apelant tužbu sudu podnio u decembru 2007. godine, tj. nakon isteka roka od tri godine od nastanka obaveze, a koji je propisan članom 106. ZOR-a.
3. AP-4167/13 Mustafa Hrvačić, Ivica Raspudić, Senadin Čerkić, Senad Žujo, Tihomir Vulić, Boro Bukvić, Ivica Šimunović, Muharem Jahić, Zlata Mukulić, Saša Dalipagić, Helena Kajan, Jelena Šunjić, Lidija Ćubela, Kemal Šoljić, Slavenko Marić, Davorin Pehar, Hajrudin Motika, Elvedina Ćibo i Antonija Križanac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnijeli su 8. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 033561 12 REV od 12. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Hercegovačko-Neretvanski kanton isplati razliku plaća za period od januara 2006. do oktobra 2007. godine. U postupku je na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sud u potpunosti prihvatio, utvrđeno da je apelantima kao zaposlenicima tuženog isplaćivana plaća prema rješenjima o raspoređivanju na određena radna mjesta u skladu sa Zakonom o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, kojima je utvrđena vrijednost koeficijenata za obračun plaća apelanata, a na koja oni nisu ulagali prigovor. Također je utvrđeno da, budući da apelanti nisu dokazali da su primali plaću koja je manja od garantiranog minimuma prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne pripada im pravo na razliku plaća koju traže predmetnom tužbom.
4. AP-4603/13 Fikreta Beširević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnijela je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 RS 002242 11 RSŽ od 9. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena JU „I Srednja škola“ Cazin isplati razliku plaća za period od marta 2005. do jula 2005. godine i razliku regresa za 2005. godinu u ukupnom iznosu od 5.336,93 KM. Osim toga, odbačen je apelantičin supsidijarni tužbeni zahtjev kojim je tražila da ukoliko sud ocijeni da je njen prethodno istaknuti tužbeni zahtjev neosnovan, obaveže tuženu da joj na ime razlike plaća za period od marta 2005. do jula 2005. godine i razlike regresa za 2005. godinu isplati iznos od ukupno 211,37 KM. U postupku je utvrđeno da ovlašteni predstavnici poslodavaca i zaposlenika u oblasti srednjeg obrazovanja Unsko Sanskog kantona nisu nikada pristupili pregovaranju radi utvrđenja osnovice i koeficijenata složenosti poslova, na način propisan Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa apelantica može tražiti razliku plaće i regresa samo ukoliko dokaže da je njena osnovna plaća u utuženom periodu bila manja od plaće koju su primili službenici kantonalnih organa uprave iste ili slične spreme i složenosti poslova. Budući da apelantica nije dokazala da je primala manju plaću od plaće koja je u utuženom periodu isplaćena službeniku organa uprave, VSS mlađem referentu (jer to ne proizilazi iz nalaza vještaka finansijske struke, kojem apelantica nije prigovorila), sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.
5. AP-5059/13 Nada Madžar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijela je 10. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 RS 016920 13 RSŽ od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena Javna ustanova Ljekarne Županije Zapadno-Hercegovačke isplati razliku plaća, naknada tokom rada subotom i nedjeljom, te toplog obroka, i da joj uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje, za periode i u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa. U postupku je utvrđeno da tužena u spornom periodu nije apelantici isplaćivala naknade iz radnog odnosa na način kako je to garantirano odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ali je ta razlika određena u iznosu koji je utvrđen prema nalazu vještaka ekonomske struke, koji je sud u cjelosti prihvatio, a ne u iznosu koji je apelantica navela u tužbi, pa je sud u skladu s tim donio odluku kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2251/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić