Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/13 (E. B., E. B. i A. H.,R. D., I. N. i N. K.,K. S., A. S. i E. R.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2823/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2823/13, rješavajući apelacije Edhema Bošnjaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Edhema Bošnjaka, Edhema Bedaka i Amira Halilovića; Ramiza Dedića, Ismeta Navrboca i Nedžada Kusura, te Kemala Sprečaka, Adise Subašić i Ediba Ramića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009832 08 Gz od 13. maja 2013. godine, broj 65 0 P 047473 10 Gz od 23. maja 2013. godine i broj 65 0 P 043571 09 Gž od 24. maja 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2823/13 Edhem Bošnjak, Edhem Bedak i Amir Halilović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tešnja, koje zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 009832 08 Gz od 13. maja 2013. godine.

2. AP-2824/13 Ramiz Dedić, Ismet Navrboc i Nedžad Kusur (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tešnja, koje zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047473 10 Gz od 23. maja 2013. godine.

3. AP-2825/13 Kemal Sprečak, Adisa Subašić i Edib Ramić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tešnja, koje zastupa Nadira Omahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043571 09 Gž od 24. maja 2013. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2823/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

U konkretnom slučaju, između ostalog, osporenim konačnim odlukama apelanti su obavezani da tužitelju – BOR banka d.d. Sarajevo solidarno isplate određene novčane iznose. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su pojedini apelanti sa tužiteljem u septembru 2004. godine zaključili Ugovore o kreditu, dok su neki apelanti zaključili Ugovore o jemstvu, po osnovu kojih ugovora su pojedini apelanti dobili ugovoreni novčani iznos, koji su trebali vratiti na načini u rokovima iz zaključenog ugovora. Kako apelanti nisu isplatili dospjele obaveze na ime glavnog duga, tužitelj im je dostavio obavijest o raskidu ugovora o kreditu u augustu 2006. godine. Nadalje, utvrđeno je da su u vrijeme zaključenja ugovora apelanti bili zaposlenici firme „Ukus“ d.d. Tešanj, i sredstva koja su dobili po osnovu kredita uložili su u dokapitalizaciju navedene firme, kao i da je 12. decembra 2005. godine „Ukus“ d.d. Tešanj donio odluku kojom se obavezao na vraćanje kredita radnika, a 29. juna 2007. godine zaključio je Ugovor o pristupanju dugu, kojim je ugovoreno da će banka povući tužbe za zaposlenike, ukoliko društvo „Jančev-Mermeri“ uplati određeni jednokratni novčani iznos do 30. juna 2007. godine, a što isti nije učinio. U vezi s tim, utvrđeno je da to što su „Ukus“ d.d. Tešanj i „Jančev-Mermeri“ potpisali predmetni ugovor, ne znači da su isti pasivno legitimisani, budući da je odredbom iz člana 451. Zakona o obligacionim odnosima propisano da ugovorom između povjeritelja i trećeg, kojim se ovaj obavezuje povjeritelju da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika. Slijedom navedenog, zaključeni sporazum ne predstavlja ugovor kojim se vrši ustupanje potraživanja-cesija, nego se radi samo o preuzimanju ispunjenja duga, te na osnovu tako zaključenog ugovora o preuzimanju ispunjenja, tužitelj ima pravo da zahtijeva od trećeg lica da ispuni dužnikovu obavezu, ali ako to ne učini, dužnik odgovara za ispunjenje svoje obaveze. Konačno, slijedom istaknutog, drugostepeni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbene zahtjeve tužitelja kao osnovane u pogledu glavnog duga i to primjenom odredbe iz člana 1065., a u vezi sa čl. 17. stav 1. i 997. predmetnog zakona.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je svojom odlukom broj AP-2955/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2955/11 od 25. juna 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već odlučivao o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud nije utvrdio bilo kakvu proizvoljnost u stavu redovnih sudova koji su u smislu relevantnih odredaba ZOO obavezali tužene, tj. apelante na solidarnu isplatu određenih novčanih iznosa na ime duga, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2823/13 (E. B., E. B. i A. H.,R. D., I. N… | Sudska praksa | Aktio