Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4020/13 (R.S. i R.S.,D. U. i S. U.,M. B., Z. M. i Z. S.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4020/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4020/13, rješavajući apelacije R.S. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
R.S. i R.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 045400 12 Rev od 2. jula 2013. godine;
Damir Ustamujić i Senadin Ustamujić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001763 12 Rev od 20. juna 2013. godine;
Mileva Babić, Zagorka Mitrović i Zorka Stević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001041 12 Rev od 31. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4020/13 R.S. i R.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 24. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 045400 12 Rev od 2. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti da tužitelju predaju u posjed dio zemljišne parcele, kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. U presudi Vrhovnog suda je navedeno da su predmetne nekretnine prema javnom registru upisane kao državno vlasništvo, da su izuzete od bivših korisnika i predate u posjed tužitelju, sa pravom raspolaganja, da je tužitelj ušao u posjed spornih nekretnina, pa je prigovor apelanata da sud nije nadležan da odlučuje o zahtjevu za predaju u posjed i da tužitelj svoje pravo na predaju može tražiti u postupku izvršenja rješenja o eksproprijaciji, neosnovan. Naime odredbom člana 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima je propisano da je vlasništvo, pravo da se stvar posjeduje i da se njom raspolaže, koje pravo tužitelj ima, prema činjeničnom utvrđenju. Dalje, Vrhovni sud je naveo kako apelanti nisu dokazali da su na neki zakonom propisani način oni stekli pravo vlasništva na spornom zemljištu, a tužitelj to pravo ima, to su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom člana 43. predmetnog zakona donijeli osporene odluke.
2. AP-4147/13 Damir Ustamujić i Senadin Ustamujić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatura „Ćupina & Co“ d.o.o. Mostar, podnijeli su 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001763 12 Rev od 20. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da nekretnine označene kao k.č. broj 1268/4, upisane u zk.ul. broj 4051 k.o. Mostar, te k.č. broj 578/1, k.č. broj 579. i k.č. broj 580, sve upisane u zk.ul. broj 23 k.o. Rodoč ne ulaze u sastav zaostavštine umrlog A.N., te da je tužiteljica, čiji su pravni sljednici apelanti, po osnovu diobe postala isključivi vlasnik nekretnina označenih kao k.č. broj 578/1, k.č. broj 579. i k.č. broj 580, sve upisane u zk.ul. broj 23 k.o. Rodoč. U toku postupka Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da nekretnina označena kao k.č. broj 1268/4, upisana u zk.ul. broj 4051 k.o. Mostar, koja u naravi predstavlja porodičnu kuću, ne ulazi u sastav zaostavštine umrlog A.N.. Naime, prema utvrđenju nižestepenih sudova ta nekretnina je upisana u suvlasničkim dijelovima po 1/2 na ime prednice apelanata i njenog brata A.N.. Suvlasnički dio od 1/2 iza smrti A.N. je naslijedila njegova supruga, koja je tu nekretninu prodala drugoapelantu, koji je u drugoj parnici izdejstvovao pravosnažnu presudu, kojom mu je priznato pravo vlasništva na predmetnoj parceli. Zbog toga A.N. nije suvlasnik od 1/2 navedene nekretnine u smislu člana 15. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa ne može biti ni u sastavu zaostavštine umrlog A.N.. Također, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi ispravno primijenili materijalno pravo i kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na nekretnine označene kao k.č. broj 578/1, k.č. broj 579. i k.č. broj 580, sve upisane u zk.ul. broj 23 k.o. Rodoč, jer kako zemljišno knjižne oznake pomenutih katastarskih čestica nisu tačno određene, tada tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju nije potpuno i precizno određen, zbog čega je iz tih razloga pravilno odbijen od strane nižestepenih sudova.
3. AP-4430/13 Mileva Babić, Zagorka Mitrović i Zorka Stević (u daljnjem tekstu: apelantice) sve iz Pelagićeva, koje zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijele su 30. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 001041 12 Rev od 31. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezane su apelantice da tužitelju predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, po osnovu odluke nadležnog državnog organa
– Komisije za arondaciju, a da apelantice, i pored činjenice što su u zk.ul. broj 387. k.o. Pelagićevo upisane kao suvlasnici navedenih nekretnina, s obzirom na pomenuto rješenje o arondaciji, nisu dokazale da su zakoniti korisnici tih parcela, pa je pozivom na odredbu člana 131. Zakona o stvarnim pravima, tužbeni zahtjev tužitelja usvojio. Također, utvrđeno je da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu i pri tome našao da, s obzirom na pravnu prirodu tužbenog zahtjeva (kojim se traži predaja u posjed nekretnina) i na nespornu činjenicu da je tužitelj bio u posjedu dijelova spornih parcela od 1954. do 1991. godine, to mu po osnovu održaja pripada pravo na posjed, kao pretpostavljenom vlasniku (član 41. sta 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), po osnovu jačeg prava. Najzad, utvrđeno je da sve i da je tačno da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretninama koje su predmet rješenja o arondaciji, apelantice su bile dužne dokazati koje nekretnine je njihov otac zamijenio sa prednikom tužitelja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4020/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić