Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4087/13 (S.Š. i M.G.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4087/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4087/13, rješavajući apelacije S.Š. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S.Š., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001332 11 Rev od 18. jula 2013. godine;

M.G., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034812 13 Gž od 23. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4087/13 S.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Minhena, SR Njemačka, kojeg zastupa Slavica Bajić, advokat iz Prijedora, podnio je 30. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001332 11 Rev od 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Prijedoru, te da je stekao pravo trajnog i nesmetanog korištenja tog stana kao član porodičnog domaćinstva iza umrlog oca, kao i da se tužena obaveže da sa članovima porodičnog domaćinstva oslobodi pomenuti stan i isti preda njemu u posjed. U toku postupka, nižestepeni sudovi su zaključili da je apelant prije izbijanja ratnih sukoba na ovim područjima izgubio svojstvo korisnika stana kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te da nije stekao svojstvo korisnika stana, pa su na osnovu čl. 6. i 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, odbili tužbeni zahtjev. Nadalje, utvrđeno je da je apelantov otac prestao da koristi predmetni stan kada se razbolio 1991. godine, da treća lica kontinuirano isti koriste još od 1992. godine, a da je predniku tužene taj stan dodijeljen na korištenje još 1997. godine. Također, utvrđeno je da se u takvoj situaciji, bez obzira što stan nije proglašen napuštenim, na povrat istog mogu primijeniti i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, članom 17. stav 1. pomenutog zakona propisana je primjena tog zakona na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, dok je članom 19. tog zakona propisano da se zahtjev za vraćanje u posjed stana može podnijeti do 19. aprila 2000. godine. Najzad, utvrđeno je da je apelantovom predniku, koji nije podnio zahtjev za povrat, prestalo stanarsko pravo na spornom stanu 19. aprila 2000. godine, tako da se na apelanta ne može primijeniti odredba člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, jer u trenutku smrti (2002. godine) njegov otac nije bio nositelj stanarskog prava, koje mu je po sili zakona prestalo. Konačno, utvrđeno je da bi isti ishod bio i u slučaju da je apelant imao pravo da nesmetano koristi taj stan nakon što je njegov otac prestao da ga koristi 1991. godine, kada se preselio kod apelantove maćehe. U tom slučaju apelant (a ne njegov otac) je bio ovlašten da traži povrat stana, ali ne kasnije od 19. aprila 2000. godine.

2. AP-4511/13 M.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 034812 13 Gž od 23. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o korištenju stana zaključen između drugotužene i trećetuženog od 23. februara 2000. godine, pravno ništav, kao i da on ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banja Luci, preciziranog u izreci prvostepene presude, te da se obaveže prvotuženi da sa njim zaključi ugovor o zakupu stana na predmetnom stanu, kao i da se obavežu drugotužena i četvrtotuženi da isele iz spornog stana i da mu predaju u posjed taj stan slobodan od svih lica i njihovih stvari. U toku postupka je utvrđeno da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelantov otac J.G. koji je sa Stambenim preduzećem Banja Luka zaključio ugovor o korištenju stana, da je J.G. umro 17. marta 1990. godine, da je nakon njegove smrti kao nositelja stanarskog prava sporni stan nastavila nesmetano koristiti njegova supruga K.G. zajedno sa njihovim sinom, tj. apelantom, sve do svoje smrti, da nije kod Zavoda za izgradnju Banja Luka zaključila ugovor o korištenju pomenutog stana, da je apelant sa svojom porodicom napustio Banja Luku i taj stan 1993. godine zbog rata i ratnih dešavanja i otišao u inostranstvo gdje i danas živi, da apelant nije podnosio zahtjev za povrat stana, da je nakon njegovog odlaska iz Banja Luke u taj stan kod majke K.G. uselila njegova sestra, tj. drugotužena sa suprugom, tj. četvrtotuženim i djetetom, da je K.G. umrla 7. marta 1999. godine, te da drugotužena, četvrtotuženi i njihova djeca i dalje žive u predmetnom stanu. Dakle, utvrđeno je da je prvostepeni sud odbio dio tužbenog zahtjeva pozivom na odredbe člana 6. st. 1. i 2., člana 19. stav 3., člana 21. st. 1. i 2. i člana 22. Zakona o stambenim odnosima jer je zaključio da je apelant napustio Banja Luku i otišao u inostranstvo 1993. godine, da se nije vratio i nije nastavio koristiti navedeni stan, da nije podnio zahtjev za povrat tog stana, pa da je izgubio status člana porodičnog domaćinstva i da nema pravo da trajno nastavi da živi i stanuje u pomenutom stanu, te da je slijedom utvrđenog neosnovan njegov zahtjev za zaključivanje ugovora o zakupu na tom stanu, iseljenje drugotužene i četvrtotuženog iz stana i predaju stana u apelantov posjed. Konačno, utvrđeno je da kako apelant nije dokazao da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana, to nije aktivno legitimisan da traži utvrđivanje ništavosti pomenutog ugovora o korištenju stana od 23. februara 2000. godine.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4087/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4087/13 (S.Š. i M.G.) | Sudska praksa | Aktio