Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4158/13 (V. S.,S. B.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4158/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4158/13, rješavajući apelacije Vlade Simikića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlado Simikić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 036718 12 Kž od 18. jula 2013.

godine;

Slobodan Barović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 013900 13 Kž od 25. jula 2013.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4158/13 Vlado Simikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Božo Peranović, advokat iz Brčkog, podnio je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 036718 12 Kž od 18. jula 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 326. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ BD BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 900,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da bi teza apelantovog branitelja da je izravni uzrok saobraćajne nesreće otpočinjanje skretanja vozilom u lijevo od strane oštećenog, bez da je o tomu blagovremeno obavijestio ostale učesnike u saobraćaju uključivanjem lijevog pokazivača pravca, imala osnova da takvom postupku oštećenog nisu prethodili isti takvi apelantovi propusti, koji je neposredno prije tako nepravilno preduzete radnje oštećenog, također preduzeo radnju preticanja dva vozila ispred sebe, a da prethodno nije lijevim pokazivačem pravca upozorio ostale učesnike u saobraćaju o svojoj namjeri, odnosno da se prije otpočinjanja te radnje nije uvjerio da to može učiniti bez da ugrozi ostale učesnike u saobraćaju. Pored toga, utvrđeno je da je apelant neposredno prije preduzimanja radnje preticanja, kao i u trenutku ostvarivanja fizičkog kontakta svojeg vozila sa vozilom oštećenog, upravljao brzinom od 88 km/h, koja je čak 38 km/h veća od zakonom dopuštene brzine u naseljenom mjestu od 50 km/h. Dakle, upravo je nedozvoljena brzina od 88 km/h osnovni (izravni) uzrok saobraćajne nesreće koja je predmet konkretnog krivičnog postupka, pa se okolnost da je apelant vozio nedozvoljenom brzinom ne može tretirati isključivo kao njegov doprinos saobraćajnoj nesreći, kako to njegov branitelj tvrdi. Najzad, utvrđeno je da su se, s obzirom da je oštećeni u predmetnoj nesreće zadobio teške i za život opasne tjelesne povrede, u apelantovim radnjama ostvarila sva zakonska obilježja navedenog krivičnog djela.

2. AP-4182/13 Slobodan Barović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nermin Vila, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 013900 13 Kž od 25. jula 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 333. stav 1. KZ F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U toku postupka je utvrđeno da iako u nalazima vještaka optužbe i odbrane postoje određena odstupanja koja se odnose na pronađene i označene tragove na licu mjesta, oba vještaka su saglasna u konstataciji da je osnovni uzrok predmetne saobraćajne nesreće u apelantovim radnjama i postupcima, koji je upravljao vozilom pod dejstvom alkohola, očigledno nesposoban za sigurnu vožnju, i krećući se neprilagođenom brzinom, udario u vozilo Mazda koje se kretalo ispred njega, nakon čega je vozač vozila Golf, uslijed nailaska na takvu prepreku (a prema obojici vještaka, krećući se neprilagođenom brzinom) u konačnici udario u stablo sa desne strane ceste, te preminuo. Također, utvrđeno je da nema dvojbe da je i oštećeni, nepropisno upravljajući svojim vozilom, doprinio konačnoj posljedici (vlastitoj smrti), no takvo stanje stvari ni u kom slučaju nije dovelo do prekida uzročno-posljedične veze između apelantovih radnji i postupaka, u odnosu na sva daljnja dešavanja. Dakle, postupajući na navedeni način i kršeći saobraćajne propise, apelant je postupao umišljajno jer je pristao na posljedicu u vidu ugrožavanja javnog saobraćaja, čime je doveo u opasnost živote svih oštećenih, uključujući i oštećenog Ž.Š., dok se daljnje posljedice (objektivni uslov inkriminacije) – tj. smrt tog oštećenog, i tjelesne povrede ostalih oštećenih, imaju pripisati njegovom nehatu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4158/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4158/13 (V. S.,S. B.) | Sudska praksa | Aktio