Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4159/13 (P. Đ., B. Đ. i J. Đ.,R. B.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4159/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4159/13, rješavajući apelacije Petra Đukića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Petar Đukić, Bejda Đukić i Jasmina Đukić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 128291 12 Rev od 18. jula 2013. godine;

Rizah Bečić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 010795 12 Gž od 5. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4159/13 Petar Đukić, Bejda Đukić i Jasmina Đukić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 128291 12 Rev od 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da prestanu sa uznemiravanjem tužitelja kao suposjednika i suvlasnika, odnosno sukorisnika nekretnine pristupnog puta, preciziranog u izreci prvostepene presude, parkiranjem vozila na tom putu, svakodnevnim nepotrebnim zadržavanjem na predmetnom putnom zemljištu, osporavanjem tužiteljevog suposjeda i suvlasništva, odnosno sukorištenja tog puta psovanjem, prijetnjama i kletvama, kao i svakim drugim nenamjenskim korištenjem tog puta kao pristupnog puta. U toku postupka je utvrđeno da je izvršen prijenos prava korištenja (sukorištenja) sa tužiteljevog oca na tužitelja pa, shodno tome, ugovor predstavlja valjan pravni osnov za upis tužitelja u zemljišnu knjigu kao sunositelja prava korištenja na predmetnoj nekretnini – pristupnom putu iz čega on osnovano crpi aktivnu legitimaciju u konkretnoj parnici. Nadalje, utvrđeno je da aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe iz člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, osim vlasnika i kvalifikovanog posjednika stvari, po važećoj sudskoj praksi, ima i nositelj prava korištenja kao specifičnog stvarnog prava ustanovljenog na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Konačno, utvrđeno je da apelanti nisu uspjeli oboriti pretpostavku tačnosti upisa prava korištenja tužitelja na navedenoj nekretnini u kome je sadržano pravo da tu nekretninu nesmetano koristi, pa samim tim nisu uspjeli osporiti ni postojanje aktivne legitimacije tužitelja u predmetnoj parnici, niti su dokazali postojanje svojih prava, koja bi mogla suprotstaviti pravu tužitelja, tj. prava zbog kojih ne bi bilo protivpravno njihovo ponašanje koje predstavlja uznemiravanje tužiteljevog prava korištenja spornog pristupnog puta.

2. AP-4335/13 Rizah Bečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 010795 12 Gž od 5. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant uznemirio tužitelja kao vlasnika nekretnine, pobliže označene u izreci prvostepene presude, tako što je na tom zemljištu tokom 1997. - 1998. godine izgradio betonski rezervoar za vodu odnosno bunar od betonskih cijevi i betonski šaht u kojeg je instalirao električnu pumpu za vodu do koje je od svoje kuće doveo struju električnim kablom koji je objesio na stabla šljive na toj nekretnini, te tokom 2008. godine svoju septičku jamu prikopčao na postojeće rudničke odvodne cijevi koje je u podnožju parcele tužitelja presjekao i pustio da fekalije ističu na površinu tužiteljevog zemljišta, pa mu je naloženo da u roku od 48 sati ukloni betonski rezervoar i betonski šaht i taj dio zemljišta dovede u pređašnje stanje, te da spriječi oticanje fekalija iz njegove septičke jame po tužiteljevom zemljištu, a ubuduće da se kloni uznemiravanja tužitelja na isti ili sličan način. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj tražio stvarno pravnu zaštitu u obliku negatorne tužbe u smislu odredbe člana 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom tužbom vlasnik nekretnina odnosno pretpostavljeni vlasnik zahtijeva od tuženog da prestane sa protivpravnim uznemiravanjem njegovog prava vlasništva i pri tome mora dokazati da na posjedovanu stvar ima pravo vlasništva i da je tuženi počinio protivpravno uznemiravanje kojim se ograničava ili ometa realizacija njegovih vlasničko-pravnih ovlaštenja a da mu pri tome nije oduzeo posjed. Isto tako, utvrđeno je da je tužitelj u zakonitom i savjesnom posjedu predmetne nekretnine preko 20 godina zbog čega je održajem (član 32. navedenog zakona) stekao pravo vlasništva, pa mu kao pretpostavljenom vlasniku pripada pravo na pružanje pravne zaštite zbog uznemiravanja vlasništva na pomenutoj nekretnini. Dakle, kako je utvrđeno da je apelant protivpravno i neosnovano uznemirio tužitelja u vršenju njegovih vlasničkih prava na spornoj nekretnini, sprečavajući ga u korištenju predmetne parcele izgradnjom betonskog rezervoara za vodu i betonskog šahta, a zatim uznemiravao tužitelja u vršenju vlasničkih prava na način da je pustio fekalije iz septičke jame po parceli tužitelja, to je pravilno postupio prvostepeni sud kada je shodno odredbi člana 49. navedenog zakona pružio pravnu zaštitu tužitelju zbog uznemiravanja i odlučio kao u izreci pobijane presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4159/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4159/13 (P. Đ., B. Đ. i J. Đ.,R. B.) | Sudska praksa | Aktio