Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4192/13 (G.L.,N. P. i B. P.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4192/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4192/13, rješavajući apelacije G.L. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
G.L., protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000096 12 Gž od 27. augusta 2013. godine;
Nada Pilipović i Boris Pilipović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048193 12 Rev od 4. aprila 2013.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4192/13 G.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Tutnjevac, Općina Ugljevik, kojeg zastupa Božo Peranović, advokat iz Brčkog, podnio je 11. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000096 12 Gž od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi, tj. apelant i drugotuženi R.S. da tužitelju na ime naknade materijalne štete isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je R.S. posredstvom komisionara d.o.o. „Medikom“ iz Bijeljine, dana 7. decembra 2006. godine kupio od D.K. motocikl marke BMW i dogovorio se sa apelantom, koji je imao prijavljeno prebivalište u Brčkom, gdje je registracija motocikla duplo jeftinija nego u Ugljeviku, gdje bi trebalo da izvrši registraciju (oba tužena su iz mjesta Tutnjevac, Općina Ugljevik), da se predmetni motocikl registruje na apelantovo ime. Nadalje, utvrđeno je da je ubrzo po izvršenoj registraciji motocikla na apelantovo ime, odnosno 29. januara 2007. godine R.S. telefonom pozvao apelanta da dođe u „Brčko Gas“ da potpiše komisioni ugovor, jer je našao kupca za motocikl (tužitelja), koji je od strane R.S. prodat tužitelju za određeni novčani iznos. Dakle, apelant, na čije ime je registrovan motocikl, je potpisao ugovor o kuporpodaji sa tužiteljem, a R.S. je kao stvarni vlasnik i prodavac motocikla preduzimao sve radnje vezane za tu kupoprodaju – ugovarao visinu kupoprodajne cijene, primio ugovoreni iznos, predao motocikl tužitelju, te preduzimao sve radnje oko registracije i prenosa vlasništva. Također, utvrđeno je da je predmetni motocikl zbog falsifikovanog broja šasije bio predmet potrage kod Interpola, pa je Policija Distrikta Brčko 16. jula 2008. godine oduzela od tužitelja taj motocikl, koji je tamo zadržan sve do 2010. godine, kada je početkom te godine vraćen vlasniku. Kako je tužitelj oduzimanjem spornog motocikla pretrpio štetu u određenom novčanom iznosu, koliko je iznosila kupoprodajna cijena koju je isplatio R.S., to je tražio da mu apelant i R.S. isplate taj iznos. Na kraju, utvrđeno je da budući da je apelant pristao da se motocikl registruje na njegovo ime, zatim, da umjesto R.S. zaključi komisioni ugovor, te da je, iako nije vlasnik motocikla, koji je za njega tuđa stvar, pristao da ga tužitelju proda, to je u odnosu na njega neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prema odredbi člana 460. Zakona o obligacionim odnosima odgovoran je tužitelju za nastalu štetu.
2. AP-4238/13 Nada Pilipović i Boris Pilipović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Laktaša, podnijeli su 16. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048193 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi, tj. pravni prednik apelanata, a koji je preminuo u 2012. godini, da tužitelju, kao svom poslodavcu, na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos zbog utvrđenog manjka. U toku postupka je utvrđeno da je pravni prednik apelanata u odgovoru na tužbu dana 20. januara 2010. godine naveo da tužitelj „C market“ a.d. Banja Luka, više ne postoji. Saglasno tome, tužitelj je ispravio tužbu podneskom od 21. novembra 2010. godine tako što je kao tužitelja označio „Delta maxi“ d.o.o. Banja Luka, kao pravnog sljednika prvobitno označenog tužitelja. Nakon toga, pravni prednik apelanata nije osporio tu činjenicu, već je tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave osporavao tvrdnjom da on nije odgovoran za naknadu predmetne štete. Kod takvog stanja stvari, utvrđeno je da je osnovan revizioni prigovor tužitelja „Delta maxi“ d.o.o. Banja Luka, da nije bio dužan dokazivati činjenicu da je pravni sljednik „C marketa“ a.d. Banja Luka i da su nižestepeni sudovi odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja iz tog razloga postupili suprotno odredbi člana 125. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da se u pravilu dokazuju činjenice koje su među strankama sporne, odnosno o kojim stranke iznose kontradiktorne tvrdnje, i počinili povredu te odredbe parničnog postupka, u vezi sa odredbom člana 209. tog zakona, a što je bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanih presuda. Kako je materijalnu štetu, u određenom novčanom iznosu, pravni prednik apelanata, kao radnik, počinio poslodavcu, čiji je pravni sljednik tužitelj, izvršenjem krivičnog djela za koje je pravosnažnom presudom oglašen krivim, radi se o šteti u vezi sa radom koja je učinjena namjerno, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo usvojiti na temelju odredbe člana 93. stav 1. Zakona o radu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4192/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić