Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4200/13 (L. G.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4200/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4200/13, rješavajući apelacije Ljiljane Gvozdenović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljiljana Gvozdenović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 048359 13 Gž od 3. jula 2013. godine;

S.D., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 001871 12 Rev od 16. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4200/13 Ljiljana Gvozdenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Semin Šehić, advokat iz Zenice, podnijela je 14. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 048359 13 Gž od 3. jula 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 10. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je održajem stekla pravo vlasništva na dijelu nekretnina pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, te da su tuženi dužni trpiti da se u B listu predmetnog zemljišnoknjižnog uloška apelantica upiše kao vlasnik sa 1/1 dijela. U toku postupka je utvrđeno da kako je prema odredbama iz člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list R BiH“ br. 2/92 i 13/94) bila propisana zabrana sticanja prava vlasništva dosjelošću na stvari koja je u društvenoj, odnosno državnoj svojini, te kako je taj zakon prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list R BiH“ broj 37/95), koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, a u njemu ne stoji zabrana kao u prethodnom zakonu, pa bi tek od navedenog datuma počeo teći rok potreban za dosjelost, jer ni trenutno važeći Zakon o vlasničko pravnim odnosima ne sadrži takvu zabranu, pa taj rok teče od pomenutog datuma u kontinuitetu i bez prekida i to od istaknutog datuma (koji se smatra danom stupanja u posjed) pa ubuduće. Shodno tome, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i ispravno zaključio da apelantica predmetne nekretnine ne drži u savjesnom posjedu (počev od 10. oktobra 1995. godine) 20 godina, tako da nije mogla steći pravo vlasništva na tim nekretninama.

2. AP-4513/13 S.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Lepenica, Općina Tešanj, kojeg zastupa Martin Džido, advokat iz Jelaha, podnio je 5. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 001871 12 Rev od 16. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju preda u posjed nekretninu, preciziranu u izreci prvostepene presude, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da mu pripada pravo na posjed predmetne nekretninu, što je tužitelj dužan trpiti i dozvoliti da se na temelju presude u katastarskom operatu Općine Tešanj izvrši promjena upisa posjedovnih prava na toj nekretnini u korist apelanta sa pravom 1/1. U toku postupka je utvrđeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 48., 78. i 86. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te odredbe čl. 2. i 133. Zakona o nasljeđivanju kada su tužbeni zahtjev tužitelja usvojili u cijelosti, a apelantov protivtužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, zaključujući da tužitelj u konkretnom slučaju ima jače pravo na posjed sporne nekretnine od apelanta. Također, utvrđeno je da je tužitelj dokazao postojanje svih pretpostavki iz člana 48. navedenog zakona. Naime, u situaciji kada je prednica tužitelja posjed sa 1/1 dijela stekla na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 23. oktobra 1984. godine i sporazuma o diobi nasljedstva, te kada je tužitelj posjed sa 1/1 dijela stekao na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 25. maja 1998. godine i darovnog ugovora od 14. februara 2003. godine, nižestepeni sudovi su ispravno cijenili da je posjed tužitelja zakonit i savjestan, a da je apelantov posjed, koji se također zasniva na pomenutom rješenju od 23. oktobra 1984. godine, te na tvrdnji da je prilikom upisa sporazuma o diobi nasljedstva došlo do greške kod upisa broja parcele, pravno slabijeg kvaliteta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4200/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4200/13 (L. G.) | Sudska praksa | Aktio