Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4369/13 (H. A.,BioMar A/S,A. Š.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4369/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4369/13, rješavajući apelacije Huseina Arnauta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Husein Arnaut, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 020224 13 Gž 2 od 29. jula 2013. godine;

BioMar A/S, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 028870 12 Rev od 23. jula 2013. godine;

Asim Šemić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003987 12 Rev od 15. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4369/13 Husein Arnaut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa ZAK Anto Petrušić i Srđan Petrić iz Zenice, podnio je 25. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 020224 13 Gž 2 od 29. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime neosnovanog obogaćenja sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope i zatezne kamate počev od 12. marta 2009. godine pa do isplate. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je naložio apelantu da tužitelju vrati određeni novčani iznos, jer i po mišljenju drugostepenog suda, činjenično stanje spisa opravdava pružanje tražene pravne zaštite prema pravilima o sticanju bez osnova. U vezi s tim, utvrđeno je da je odredbom člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima definisano da obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario, ili koji je kasnije otpao. Naime, u konkretnom slučaju kada je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine preinačio presude nižestepenih sudova, tj. izvršnu ispravu na osnovu koje je u izvršnom postupku ovdje apelant, prinudno naplatio potraživanje, na način da je apelantu dosudio niži novčani iznos od onog koji mu je dosuđen presudama nižestepenih sudova, tada je prestao i pravni osnov (titulus) za takvo sticanje preko iznosa dosuđenog presudom Vrhovnog suda od 27. januara 2009. godine. Najzad, utvrđeno je da je dosudom zakonske zatezne kamate od 12. marta 2009. godine, kao dana kada se tužitelj obratio apelantu sa zahtjevom za povrat stečenog bez osnova, odredba člana 214. predmetnog zakona pravilno primijenjena.

2. AP-4390/13 BioMar A/S (u daljnjem tekstu: apelant) iz Danske, koga zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 028870 12 Rev od 23. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov smanjeni i precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog S.Z., vlasnika SZR Riblja farma „Forelle“ Donja Drežnica da mu po računima br. 403522, 403997 i 405390 isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je neosnovana apelantova tvrdnja da je tuženi fizičko, a ne pravno lice, pa da se na njega ne može primijeniti odredba člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, koja se po apelantu odnosi samo na zastarijevanje međusobnih potraživanja pravnih lica. Naime, apelant u reviziji promoviše pravni stav da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. predmetnog zakona. Nadalje, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka cijenili okolnost da je tuženi istina fizičko lice, ali se u smislu odredbe člana 25. navedenog zakona na njega odnosi zastarni rok kao da je pravno lice iz razloga što se ugovorom u privredi smatraju i ugovori koje su zaključili i imaoci radnji i drugi pojedinci, koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku djelatnost, kao što je to u konkretnom slučaju tuženi. Također, utvrđeno je da su ugovorom o isporuci parnične stranke regulisale uslove plaćanja kupljene robe na način da su se sporazumjele da se plaćanje isporučene robe vrši u roku od 30 dana od datuma naznačenog na fakturama. U spornim fakturama-računima, kao datumi faktura označeni su 25. januar, 31. maj i 30. juni 2004. godine, dakle ti datumi u stvari predstavljaju rok dospjeća obaveze plaćanja tog računa, pa su nižestepeni sudovi ispravno postupili kada su utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo po svim spornim računima prije podnesene tužbe od 27. jula 2007. godine.

3. AP-4486/13 Asim Šemić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blagaja, podnio je 4. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003987 12 Rev od 15. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da kvalitet 2.400 komada koka nosilja, preciziranih u izreci presude, isporučenih apelantu ugovorom o kupoprodaji od 18. marta 2007. godine, po cijeni od 8,50 KM po komadu, ne odgovara ugovorenom kvalitetu, te da se snizi cijena po komadu na iznos od 4,25 KM i da se tužitelj obaveže da mu na ime izgubljene zarade naknadi štetu u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da su isporučene koke nosilje tužitelja u martu 2007. godine imale skrivene nedostatke tako da je nosivost jaja u period od 7. marta do 12. decembra 2007. godine bila 50 %, na način kako propisuje odredba člana 482. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Slijedom toga, utvrđeno je da je ispravan i njihov zaključak da apelantu, saglasno odredbi člana 488. stav 1. tačka 2. predmetnog zakona, ne pripada pravo na sniženje kupoprodajne cijene, niti pravo na naknadu materijalne štete u određenom novčanom iznosu. U vezi s tim, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 454. stav 1. i 516. navedenog zakona usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i obavezali apelanta da mu plati neisplaćeni dio kupoprodajne cijene koka nosilja i kupoprodajnu cijenu kupljene hrane za koke nosilje, dok su protivtužbeni zahtjev odbili primjenom odredbi člana 482. stav 1., člana 488. stav 1. tačka 2., člana 154. stav 1. i člana 189. st. 1., 2. i 3. pomenutog zakona. Također, utvrđeno je da, iako je tačna reviziona tvrdnja da je M.P., kao komercijalni direktor tužitelja, apelantu nudio pomoć u prodaji koka nosilja preduzeću iz Visokog, to ne znači da je time htio umanjiti štetu apelantu, zbog smanjene nosivosti koka za koju bi bio odgovoran tužitelj, budući da iz izjava svjedoka R.Š., M.P. i S.T., te nalaza Veterinarskog zavoda u Mostaru, proizilazi da je tužitelj apelantu isporučio koke nosilje ugovorenog kvaliteta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4369/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4369/13 (H. A.,BioMar A/S,A. Š.) | Sudska praksa | Aktio