Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4372/13 (G. D. i V. L.,N. B.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4372/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4372/13, rješavajući apelacije Gordane Divković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gordana Divković i Vlatko Lovrić , protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 008542 13 Gž od 26. jula 2013.

godine;

Nihada Buturović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 111137 12 Rev od 18. jula 2013.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4372/13 Gordana Divković i Vlatko Lovrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brgula, koje zastupa Ružica Tanasilović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 008542 13 Gž od 26. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade štete na nekretnini preciziranoj u izreci prvostepene presude plati određeni novčani iznos (kako na ime naknade štete na zemljištu, tako i na ime štete za izgubljenu korist), kao i da im na ime naknade štete na šumskom zemljištu označenom u izreci prvostepene presude plati određeni novčani iznos, za umanjenu vrijednost šumskog zemljišta i za umanjenu vrijednost prirasta drveta. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud odbio predmetni zahtjev apelanata jer je ocijenio da je osnovan istaknuti materijalni prigovor zastarjelosti potraživanja, pri čemu je cijenio pismeni nalaz vještaka geologa od 22. augusta 2011. godine i izjašnjenje na glavnoj raspravi od 16. novembra 2011. godine. Dakle, utvrđeno je da se vještak geolog na glavnoj raspravi izjasnio da je završen uticaj slijeganja terena na obje predmetne parcele u periodu od desetak godina od završetka rudarskih radova u toku 1961. godine, što bi značilo oko 1970. godine. Naime, do takvog zaključka vještak je došao uzimajući u obzir podatke topografske karte Lukavac štampane 1976. godine i mjerenja GPS u toku 2011. godine, prema kojima sredina livade ima nadmorsku visinu 300 m, što znači da u posljednjih 35 godina nije bilo nikakvih slijeganja terena. Budući da je tužba podnijeta 31. oktobra 2008. godine, pa kako su već bili protekli rokovi za naknadu štete (član 376. Zakona o obligacionim odnosima), to i drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio postavljeni zahtjev.

2. AP-4375/13 Nihada Buturović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, koju zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 25. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 111137 12 Rev od 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kao trećeg, oštećenog lica da joj tuženi osiguravač, po osnovu osiguranja od odgovornosti, naknadi štetu nastalu osiguranim slučajem (član 940. Zakona o obligacionim odnosima) u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da propust apelantičinog advokata da reviziju izjavi i zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209., a u vezi sa članom 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kada je ta povreda učinjena pred drugostepenim sudom, na što je ukazano u presudi Vrhovnog suda od 13. decembra 2007. godine, a što bi bio razlog za usvajanje revizije i ukidanje drugostepene presude, odnosno što bi predstavljalo realne šanse za uspjeh, predstavlja nepravilan rad, učinjenu pogrešku prema članu 15. stav 2. Uslova za osiguranje od odgovornosti advokata, kao jedan od uslova za nastanak osiguranog slučaja prema članu 18. tih uslova. Drugi uslov za nastanak osiguranog slučaja i obavezu tuženog jeste da je tim nepravilnim radom advokata, trećim osobama prouzrokovana šteta. Dakle, nužno je da između štetne radnje i štete postoji uzročna veza. Shodno tome, oštećena, apelantica, je morala dokazati da bi upravo zbog nepravilnog rada advokata za nju nastupila šteta i da postoji uzročna veza između takvog činjenja i nečinjenja štete. Budući da uzročnu vezu između štetne radnje i štete, koja se ogleda u odbijanju apelantice s zahtjevom za isplatu nagrade za zastupanje JU Opća bolnica Konjic u parnici vođenoj pod brojem P-234/03 u određenom novčanom iznosu, apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala, kada nije dokazala da ju je u predmetu broj P-234/03 tužena bolnica ovlastila da je zastupa, da joj je dala punomoć za zastupanje, odnosno da je tužena njene radnje u postupku naknadno odobrila, prema odredbi člana 309. Zakona o parničnom postupku, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su apelanticu odbili sa predmetnim tužbenim zahtjevom.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4372/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4372/13 (G. D. i V. L.,N. B.) | Sudska praksa | Aktio