Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4512/13 („Banjalučki Velesajam“ d.o.o. Banja Luka,N. U.,M. G.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4512/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-4512/13, rješavajući apelacije „Banjalučki Velesajam" d.o.o. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Banjalučki Velesajam“ d.o.o. Banja Luka, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 016783 13 Pž od 29.

augusta 2013. godine;

Nedeljko Udovčić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038772 12 Rev od 20. augusta 2013. godine;

Miroslav Gotovac, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 011712 13 Gž od 8. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4512/13 „Banjalučki Velesajam“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 016783 13 Pž od 29. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se poslovni odnos parničnih stranaka odnosi na međusobna dugovanja i potraživanja iz 2004. i 2005. godine, kako to potvrđuju računi, koji su provedeni kao dokaz, kao i da zapisnik o knjigovodstvenom usaglašavanju od 6. septembra 2005. godine, u kojem je konstatovano da apelant ima potraživanje prema tuženom u određenom novčanom iznosu ne predstavlja priznanje duga, pa u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug. Također, utvrđeno je da pomenuti zapisnik predstavlja samo knjigovodstvenu ispravu, a da bi priznanje duga prekinulo rok zastarjelosti, mora biti učinjeno tako da se njime jasno očituje volja dužnika da šrizna dug, te da nisu ispunjeni uslovi iz člana 366. navedenog zakona, jer da bi došlo do odricanja zastarjelosti, pismena izjava o priznanju zastarjele obaveze mora biti data na izričit način i odnositi se i na osnov i na visinu obaveze, a što predmetni zapisnik o sravnjenju knjigovodstvenog stanja ne predstavlja, s obzirom da nema izričite izjave o priznanju duga. Budući da je nesporno da je tužba podnesena sudu 23. maja 2008. godine, to su sva potraživanja zastarjela zaključno sa 23. maja 2005. godine, jer su računi iz 2004. godine, dok je posljednji račun od 29. juna 2005. godine, pa kako zapisnikom o knjigovodstvenom evidentiranju od 6. septembra 2005. godine, nije priznat dug, niti je priznata zastarjela obaveza, osporena odluka je pravilna i zakonita.

2. AP-4579/13 Nedeljko Udovčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038772 12 Rev od 20. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi jednostrano raskinuo usmeni ugovor o djelu sa apelantom, kao i da se tuženi obaveže da mu isplati na ime ugovorene naknade za izvršene radove po osnovu usmenog ugovora o djelu i građenju, određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 600. i 630. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, ocjenom izvedenih dokaza, nižestepeni sudovi su našli utvrđenim da je apelant bio zaposlen kod tuženog u određenom vremenskom periodu, ali da se njegovo potraživanje, s obzirom na činjenični osnov tužbe, ne zasniva na pravima po osnovu radnog odnosa i da, stoga, nema mjesta primjeni odredbe člana 118. stav 2. Zakona o radu. Nadalje, utvrđeno je da su nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev cijeneći da nije dokazao da je sa tuženim zaključio usmeni ugovor o djelu, niti je dokazao visinu utuženog potraživanja. Također, utvrđeno je da nije osnovano apelantovo isticanje da je sa tuženim imao zaključen usmeni ugovor o građenju, jer je to protivno imperativnoj zakonskoj odredbi.

3. AP-4615/13 Miroslav Gotovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 12. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Mal 011712 13 Gž od 8. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan je apelant da tužitelju na ime duga za isporučenu vodu u periodu od 11. januara 2008. do 2. januara 2013. godine isplati ukupno iznos od 272,60 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u spornom periodu vršio povremene uplate duga za isporučenu vodu, tako da je do 12. jula 2012. godine (prema kartici potrošača) uplatio ukupan iznos od 670,30 KM, na taj način svakom uplatom, kao djelimičnim ispunjenjem svoje obaveze, priznajući dug i prekidajući zastaru kako je to predviđeno članom 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ali obzirom da apelant nije naznačavao za koji period vrši navedene uplate, to se ima cijeniti da je on svoje obaveze namirivao redom kako je koja dospjela za ispunjenje (član 312. stav 2. predmetnog zakona). Također, utvrđeno je da kod činjenice da je apelant uložio prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, a prema evidenciji zaduženja i uplate iz kartice potrošača njegova zadnja uplata je izvršena dana 11. januara 2009. godine, kojom uplatom je on prije podnošenja tužbe dana 7. oktobra 2009. godine prekinuo tok zastarjelosti, proizilazi da je tom uplatom na posredan način prekinuo jednogodišnji rok zastarjelosti potraživanja tužitelja. Međutim, obzirom da prema podacima iz kartice potrošača proizilazi da ukupna potraživanja tužitelja za navedeni period iznose 527,60 KM, s tim da je apelant već uplatio ukupno 670,30 KM, koji iznos je kod tužitelja knjižen prema dospjelosti najstarijeg računa, uključujući i potraživanje za period do 11. januara 2008. godine u iznosu od 415,30 KM, koje je u međuvremeno zastarjelo, to iz navedenog proizilazi da je apelant izmirio i dio potraživanja za period koji nije obuhvaćen zastarom i to u visini od 255,00 KM, pa su pravilno utvrdivši da visina apelantovog duga prema tužitelju za pomenuti period koji nije obuhvaćen zastarom iznosi 272,60 KM, nižestepeni sudovi odlučili kao u izrekama presuda.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4512/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4512/13 („Banjalučki Velesajam“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio