Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/13 (E. D., I. D., I. K., S. J. i S. D.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-67/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-67/13, rješavajući apelacije Emine Durić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Emina Durić Izet Durić, Izeta Kuljić, Sadeta Jahić i Sifet Durić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 019350 12 GŽ 2 od 14. novembra 2012. godine;

Drago Lončar, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004673 12 GŽ od 4. januara 2013. godine;

M. S., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 039143 12 GŽ od 7. februara 2013. godine;

Borka Petković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036829 12 REV od 22. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-67/13 Emina Durić, Izet Durić, Izeta Kuljić, Sadeta Jahić i Sifet Durić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gračanice, koje zastupa Husein Salkanović advokat iz Živinica, podnijeli su 8. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 019350 12 GŽ 2 od 14. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da nekretnine u Šibovima predstavljaju imovinu njihovog prednika R.D., koje u bespravno u posjedu drži B.M. odnosno tužene S.M. i R.K. kao njegove nasljednice, te da se tužene obavežu da apelantima predaju u posjed predmetne nekretnine, kao i da trpe i priznaju pravo upisa navedenih nekretnina u katastru na ime apelanata. U postupku je utvrđeno da je B.M. bio isključivi posjednik predmetnih nekretnina od 1956. godine, te da je na osnovu neometanog posjeda preko 20 godina, 1976. godine, stekao pravo vlasništva na tim nekretninama, a u skladu sa članom 32. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, dok apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali svoje navode iz tužbe da su predmetne nekretnine u starom katastarskom operatu bile upisane na ime njihovog prednika R.D., niti da je R.D. predmetne nekretnine davao u zakup B.M., zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-238/13 Drago Lončar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Graca, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 21. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 004673 12 GŽ od 4. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da je utvrdi da je ovlaštenik prava korištenja i posjednik dijela nekretnina u Širokom Brijegu, bliže opisanih u dispozitivu presude, a koje je tuženi M.M. zaposjeo i prisvojio, te da se naloži tuženom da apelantu preda u posjed predmetne nekretnine. U postupku je utvrđeno da apelant u konkrentom slučaju nije dokazao da je vlasnik ili posjednik spornog dijela predmetnih nekretnina, te je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom člana 123. stav 1. i 126. Zakona o parničnom postupku i člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

3. AP-954/13 M. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnijela je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 039143 12 GŽ od 7. februara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 28. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju TP „Matex“ a.d. Banja Luka preda u posjed jednosoban stan koji se nalazi u Banja Luci, slobodan od lica i stvari. U postupku je utvrđeno da, budući da je tužitelj u konkretnom slučaju dokazao u smislu Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakona o stambenim odnosima da je nosilac prava raspolaganja i davalac stana na korištenje, a koji apelantica koristi bez pravnog osnova, tužitelju pripada pravo da tužbom koja ima stvarno pravni karakter, zahtijeva od posjednika iseljenje, odnosno vraćanje u posjed stana, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-2891/13 Borka Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Mirko Pjević advokat iz Banja Luke, podnijela je 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036829 12 REV od 22. aprila 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 18. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Republike Srpske-Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju-Republičke direkciji za obnovu i izgradnju kojim je tražio da se utvrdi da je apelantica nezakoniti korisnik stana koji se nalazi u Banja Luci, te je apelantici naloženo da predmetni stan oslobodi od lica i stvari i preda u posjed tužitelju u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Osim toga, odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, kao član porodičnog domaćinstva umrle majke K.P., što je tužitelj-protivtuženi dužan priznati i predati apelantici ispravu podobnu za prenos stanarskog prava na istom stanu. U postupku je utvrđeno da je apelantičina majka imala samo pravo posjeda na predmetnom stanu u Banja Luci, budući da se u smislu člana 17. Zakona o stambenim odnosima, 1998. godine, opredijelila da koristi drugi stan koji se nalazi u Goraždu u svojstvu nosioca stanarskog prava, a kako apelantica izvodi svoje pravo na predmetnom stanu iz majčinog prava, sud je zaključio da apelantica samim useljenjem i stanovanjem u predmetnom stanu za života njene majke, nije stekla valjan pravni osnov za njegov otkup, zbog čega je donesena je odluka kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 67/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/13 (E. D., I. D., I. K., S. J. i S. D.) | Sudska praksa | Aktio