Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1946/14 (J. U. i M. U.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1946/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP 1946/14, rješavajući zahtjev Jovane Utješanović i Miljane Utješanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Jovane Utješanović i Miljane Utješanović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovana Utješanović i Miljana Utješanović (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Banja Luke, koje zastupa Jelena Todić, advokat iz Banja Luke, podnijele su 25. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050010 13 Rev od 13. februara 2014. godine. Apelantice su tražile i donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne sudske odluke, odnosno predloženog izvršenja.

2. Mira Pucar i Branko Grba (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tužitelj ili tužitelji) podnijeli su tužbu protiv Zikrete Smajlović (u daljnjem: prvotužena) koja je u toku postupka bila nepoznatog prebivališta, pa joj je postavljen staratelj, i protiv apelantica kao drugotužene i trećetužene, radi utvrđenja.

3. Osnovni sud u Banja Luci je donio presudu broj 71 0 P 050010 00 P od 2. decembra 2009. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je prvotužena, na osnovu pravno valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora, koji je zaključila sa tužiteljem, dana 18. avgusta 1993. godine tužitelju prodala stan u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da su to tužene dužne priznati i tužiteljima predati u posjed navedeni stan, kao i zahtjev za utvrđenje, da je ništav kupoprodajni ugovor, zaključen između prvotužene i apelantica. Istom presudom obavezani su tužitelji da apelanticama isplate iznos utvrđen u presudi, na ime troškova postupka.

4. Tužitelji su protiv prvostepene presude izjavili žalbu. Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 050010 10 GŽ, od 12. maja 2010. godine kojom je uvažio žalbu tužitelja u odnosu na troškove postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena te prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari. Vrhovni sud je odlučujući po reviziji tužitelja donio rješenje broj 71 0 P 050010 10 Rev od 7. jula 2011. godine, kojim je reviziju tužitelja usvojio i ukinuo presudu drugostepenog suda i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050010 11 Gž 2 od 14. decembra 2012. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijena je žalba tužiteljice i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na nju potvrđena. Žalba tužitelja (Branko Grba) je djelimično usvojena, preinačena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na tužitelja, te je utvrđeno da je prvotužena na osnovu pravno valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključila sa tužiteljem dana 18.avgusta 1993. godine, prodala tužitelju sporni stan, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostepena presuda, u ostalom odbijajućem dijelu, kojim je tužitelj tražio da se obavežu tužene da mu predaju navedeni stan u posjed, kao i njegov zahtjev za utvrđenje da je ništav kupoprodajni ugovor, zaključen između prvotužene i apelantica. Istom presudom preinačeno je rješenje o troškovima postupka, sadržano u navedenoj prvostepenoj presudi.

6. Protiv drugostepene presude tužitelj i apelantice su izjavile reviziju.

7. Vrhovni sud donio je presudu broj 71 0 P 050010 13 Rev 2 od 13. februara 2014. godine kojom je reviziju tužitelja usvojio, preinačio presudu Okružnog suda na način da je usvojio njegov tužbeni zahtjev i obavezao apelantice da mu predaju u posjed sporni stan, te je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog stana koje su zaključile prvotužena i apelantice. Istom presudom apelantice su obavezane da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka. Revizije tužiteljice i apelantica su odbijene.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija tužitelja osnovana, a da su revizije tužiteljice i apelantica neosnovane. Vrhovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je prvotužena na osnovu pravno valjanog pismenog ugovora o kupoprodaji, zaključenog u Banjaluci sa tužiteljem, 18. avgusta 1993. godine, prodala sporni stan tužitelju, te da su da su to tužene dužne priznati i predati im u posjed predmetni stan, te da je slijedom toga ništav kupoprodajni ugovor zaključen između prvotužene i apelantica, ovjeren kod Osnovnog suda u Banjaluci dana 5. januara 2001. godine.

9. Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka pred prvostepenim sudom i raspravljanja o prvom tužbenom zahtjevu, utvrđeno slijedeće činjenično stanje: da je dana 11. avgusta 1993. godine tužitelj sa prvotuženom zaključio ugovor o razmjeni spornog stana, koji je tada bio u vlasništvu prvotužene, za svoje nekretnine u Hrvatskoj, koji su stranke ovjerile kod Osnovnog suda u Banjaluci; da su nakon toga iste stranke dana 18.avgusta 1993. godine zaključile pismeni kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj kupio predmetni stan od prvotužene i da ovaj ugovor nije ovjeren; da je presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-216/97 od 5. marta 1997. godine, koja je postala pravosnažna 14. aprila 1997. godine, po tužbi prvotužene protiv tužitelja (Branka Grbe koji je u toj parnici bio tuženi) utvrđeno pravo vlasništva prvotužiteljice na spornom stanu; da su tužitelji pravo na spornom stanu upisali kod Stambene zadruge Banjaluka; da je prvotuženoj predmetni stan vraćen dana 23. novembra 2000. godine po rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 28.11.2000. godine, koje je nakon toga poništeno po zahtjevu tužitelja iz razloga što oni nisu učestvovali u tom postupku (izvršenik je bio Siniša Tatić kome su tužitelji dali u zakup sporni stan); da je prvotužena, nakon što joj je Ministarstvo predmetni stan vratilo u posjed, zaključila ugovor o prodaji toga stana sa apelanticama, koji je ovjeren kod Osnovnog suda Banjaluka pod brojem Ov-9628/0 dana 05.01.2001. godine, da su apelantice u posjedu stana i upisane su kao njegovi vlasnici tokom ove parnice na temelju rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Banjaluka, Odjeljenje za katastar (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 10-952-K- 6214/03 od 23.10.2003. godine. Navedeno je da je, polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja, prvostepeni sud zaključio da tužitelji nisu dokazali da su ugovorne strane, po pismenom kupoprodajnom ugovoru od 18.avgusta 1993. godine (koji nije ovjeren kod suda), izvršile svoje obaveze iz ugovora u cjelini i to predaju stana u posjed kupcu i isplatu kupoprodajne cijene prodavcu, slijedom čega je primjenom odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud je zakazao raspravu i nakon ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza kod prvostepenog suda našao da je tužitelj postupio po odredbi člana 5. kupoprodajnog ugovora, tj. isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti i to na dan zaključenja tog ugovora. Zato je žalbu tužitelja sud djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je pravno valjan pismeni ugovor o kupoprodaji koji je on zaključio sa prvotuženom 18. avgusta 1993. godine, iz razloga što su ugovorne strane u cjelini izvršile ugovorom preuzete obaveze. Nadalje je navedeno da je istovremeno drugostepeni sud utvrdio da je pravno valjan i kupoprodajni ugovor koji su prvotužena i apelantice zaključile 21.decembra 2000. godine u odnosu na isti sporni stan, iz razloga što je zaključen u skladu sa odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, pa je slijedom toga odbio žalbu tužitelja u dijelu kojim je tražio utvrđenje ništavosti toga ugovora, te zahtjev za predaju u posjed spornog stana na temelju odredbe člana 41. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljem tekstu: ZOSPO).

11. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna u dijelu kojim je usvojena žalba tužitelja, a neosnovana je revizija apelantica kojom osporavaju drugostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.

12. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrdio da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji koji je on zaključio sa prvotuženom 18. avgusta 1993. godine na osnovu utvrđenja da su ga stranke u cjelini izvršile i pozivom na odredbu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, te je iz tog razloga odbio reviziju apelantica nalazeći da je u tom dijelu odluka drugostepenog suda pravilna. Nasuprot tome, tužitelj, prema stavu, Vrhovnog suda osnovano revizijom ukazuje da je pobijana odluka, u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev (da se obavežu tužene da mu predaju navedeni stan u posjed i da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između prvotužene i apelantica), donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Polazeći od činjenica da je prvotužena tražila i ishodovala povrat stana pred Ministarstvom (koje rješenje je poništeno jer u postupku nije učestvovao tužitelj), te da je nakon toga prodala stan apelanticama, tužitelj je podnio tužbu (u konkretnom predmetu) i tražio vraćanje spornog stana u posjed na temelju jačeg prava na posjed prema odredbi člana 41 ZOSPO.

13. Polazeći od zakonske odredbe člana 41. ZOSPO, te kod utvrđenja da je tužitelj savjestan kupac spornog stana i da je ishodio upis prava na stan kod stambene zadruge, a da mu je posjed oduzet tajno i zloupotrebom prava od strane prvotužene, koja je zatim je sporni stan prodala apelanticama, Vrhovni sud je zaključio da je prvotužena postupala nesavjesno prilikom prodaje stana apelanticama. Kod činjenice da su tužitelj i apelantice sporni stan stekli na osnovu pravnog posla sa prvotuženom, pravo na stan upisali u odgovarajuće javne knjige, da je tužitelju prvom stan predat u posjed, Vrhovni sud je zaključio da tužitelj ima jači pravni osnov i ima jače pravo na posjed spornog stana po odredbi člana 41. stav 1. ZOSPO.

14. Budući da je pismeni kupoprodajni ugovor koji je tužitelj zaključio sa prvotuženom 1993. godine u potpunosti izvršen i (suprotno navodima revizije apelantica) pravno valjan prema odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, to kasniji ugovor koji su zaključile prvotužena i apelantice za sporni stan dana 21. decembra 2000. godine, čini ništavim prema odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, na šta pravilno ukazuje tužitelj u reviziji. Kako je ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključen između tuženih ništav, rješenje Republičke uprave broj 10-952-K-6214/03 od 23.oktobra 2003. godine, koje su apelantice ishodovale u toku ove parnice prema mišljenju Vrhovnog suda ne daje im pravni osnov za sticanje prava svojine na spornom stanu. Zbog navedenog Vrhovni sud je preinačio drugostepenu odluku u korist tužitelja.

15. Apelantice smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelacioni navodi se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i nezadovoljstvo odlukom. Apelantice ističu da je revizija tužiteljice odbijena, a revizija tužitelja usvojena, što ističu kao pravni nonsens. Nadalje, apelantice ističu da je prvotuženoj bio postavljen staralac (na način koji nije propisan zakonom), te da je ista kad je saznala za parnicu podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, navodeći svoju adresu u Sjedinjenim Američkim Državama. Osim toga, kako ističu apelantice, prvotužena je u zahtjevu navela da nije potpisala ugovor o kupoprodaju 1993. godine (koji je zaključila sa tužiteljem) i isti nije ovjerila u sudu, a da je stan prodala apelanticama. Zbog navedenog, kao i činjenice da apelantice žive u stanu sa majkom, apelantice traže da Ustavni sud donose privremenu mjeru obustave izvršenja izvršnog rješenja po pravosnažnoj presudi.

16. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

17. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantice ne obrazlažu zahtjev za donošenje privremene mjere već navode neke nove činjenice vezane za postupak (odnosno ponavljanje postupka po zahtjevu prvotužene), kao i navode da žive u stanu sa majkom. Osim toga, iz zahtjeva za donošenje privremene mjere proizilazi da apelantice očigledno smatraju da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. U konkretnom slučaju, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantice žale da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je rezultiralo osporenom presudom. Međutim, obzirom da apelantice nisu konkretizovale zahtjev za donošenje privremene mjere, te da osim navoda koji se tiču merituma samog predmeta, koje Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, ne nudi nikakve druge dokaze i razloge koji bi, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1946/14 (J. U. i M. U.) | Sudska praksa | Aktio