Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3822/14 (D. K.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3822/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP 3822/14 rješavajući zahtjev Danke Kajganića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Danke Kajganića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Danko Kajganić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 13. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 011705 14 Kž od 27. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 011705 13 K od 3. februara 2014. godine.

2. Apelant je podneskom od 27. oktobra 2014. godine od Ustavno suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji.

3. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 011705 13 K od 3. februara 2014. godine, koja je u odnosu na apelanta u cijelosti potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 011705 14 Kž od 27. maja 2014. godine, apelant je oglašen krivim što je zajedno sa Đorđem Ćulumom, Vinkom Kneževićem i Andrijom Čivčićem (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) u vremenskom periodu i na način pobliže preciziran u izreci presude, počinio krivično djelo iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je primjenom člana 32. stav 1. i člana 33. stav 1. KZ RS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, uz naknadu troškova krivičnog postupka. Apelant i ostali optuženi su obavezan da oštećenim Siniši Slijepčeviću i njegovoj majci Ranki Slijepčević (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime imovinsko-pravnog zahtjeva solidarno isplate precizirani iznos .

4. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza koje ocijenio relevantnim, te njihovom pojedinačnom ocjenom i u međusobnoj povezanosti (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 3 do 36 obrazloženja, pri čemu je dato obrazloženje zašto nisu prihvaćeni svi dokazi apelanta) došao do nespornog zaključka da je apelant zajedno sa ostalim optuženim u namjeri da utjeruju dug u označenom vremenu iz optužnice, nakon što su oštećenom Siniši Slijepčeviću pozajmili novac (apelant iznos od 4.000,00 KM), sa mjesečnom kamatom od 15% do 20%, u više navrata oštećenim (Siniši i njegovoj majci) putem telefona i u neposrednom razgovoru upućivali prijetnje da će Sinišu prebiti, da će ga „gepekovati“ i ubiti, pri čemu su oštećenog Sinišu apelant i ostali optuženi šamarali kada bi kasnio sa isplatom rata, zbog čega su oštećeni iz straha apelantu i ostalim optuženim isplatili ukupan iznos od 75.000,00 KM na ime kamata, nakon čega su apelant i optuženi Knežević potraživali još 112.000,00 KM. Prvostepeni sud je na temelju nesporno utvrđenog činjeničnog stanja došao do zaključka da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela iznude iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZ RS.

5. Nakon što je nesporno utvrđeno da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, prvostepeni sud je zaključio da su oni u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili potpuno uračunljivi, jer sud nije našao ni jednu činjenicu, niti okolnost koja bi dovela u pitanje njihovu mogućnost da shvate značaj svoga djela i da upravljaju svojim postupcima. U pogledu vinosti apelanta i ostalih optuženih prema izvršenom krivičnom djelu prvostepeni sud je zaključio da su krivično djelo počinili sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni krivičnog djela i htjeli su njegovo izvršenje, a radnje koje su preduzimali su rezultat njihove svijesti i volje. Okružni sud je zaključio da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da ozbiljnim prijetnjama utjeruju dug (Okružni sud se u obrazloženju posebno bavio i pitanjem ozbiljnosti prijetnji) u namjeri da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, a utemeljenje za takav stav Okružni sud je našao u provedenim dokazima. Prilikom odlučenja o krivično pravnoj sankciji prvostepeni sud je cijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne, u smislu člana 37. KZ RS, pa je na strani apelanta, kao olakšavajuće okolnosti, cijenio da se radi o mlađoj, porodičnoj osobi, koja do sada nije bila osuđivana, pri čemu je kao otežavajuća okolnost cijenjena činjenica da je apelant pripadnik sudske policije, čiji je zadatak da štiti građane od počinilaca krivičnih djela, pa je u vezi s tim prvostepeni sud postavio pitanje kome onda u takvim okolnostima građani mogu vjerovati i u koga mogu imati povjerenje u cilju zaštite života i imovine.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski se iscrpnom apelacijom osporava ocjena dokaza i u vezi s tim utvrđeno činjenično stanje, ukazuje se na nerazumljivost izreke presude i na izostanak relevantnog obrazloženja. Zatim se ukazuje da je u predmetnom postupku narušen princip ravnopravnosti strana u postupku jer nisu prihvaćeni svi dokazi koje je apelant predložio, te da Vrhovni sud nije odgovorio na sve istaknute žalbene navode.

7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere (koji je dostavljen 27. oktobra 2014. godine) apelant je informisao Ustavni sud da je od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 8. septembra 2014. godine dobio uputu za izdržavanje kazne kojom je obavezan da se na izdržavanje kazne javi 22. septembra 2014. godine. Navodi da je Osnovnom sudu nakon toga u zakonskom roku (11. septembra 2014. godine) dostavio molbu za odlaganje izvršenja kazne (zbog zdravstvenih problema i činjenice da je otac dvoje maloljetne djece i jedini hranilac porodice, što je sve potkrijepio relevantnim dokazima), ali da Osnovni sud o molbi još uvijek nije odlučio, pa stoga od Ustavnog suda traži donošenje odluke o privremenoj mjeri. Ukazuje da bi izvršenjem kazne za njega nastupile nenadoknadive štetne posljedice. Apelant je u zahtjevu ponovio navode iznesene u apelaciji u vezi sa, kako tvrdi, nezakonitošću osporenih presuda.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U vezi sa zahtjevom apelanata kojim traži odlaganje izvršenja kazne zatvora Ustavni sud zapaža da je apelant od Osnovnog suda dobio uputu da se na izdržavanje kazne zatvora javi 22. septembra 2014. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija RS („Službeni glasnik RS“ br. 12/10, 117/11 i 98/13; u daljnjem tekstu: ZIKS), kojim je regulisan postupak odlaganja izdržavanja kazne (odredbe čl. od 69. do 72.), od Osnovnog suda tražio odlaganje izvršenja kazne. Ustavni sud također primjećuje da su razlozi koje je apelant naveo u molbi Osnovnom sudu (apelantova bolest i hranilac porodice) sadržani kao razlozi za odlaganje izvršenja kazne zatvora u odredbama ZIKS-a (član 69. stav 1. tač. a) i i)). U vezi s tvrdnjom apelanta da o njegovoj molbi još uvijek nije odlučeno Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa odredbom člana 70. stav 5. ZIKS-a, o molbi rješenjem u roku od tri dana odlučuje predsjednik Osnovnog suda, te da je protiv tog rješenja dozvoljena žalba, koja odlaže izvršenje kazne. S obzirom na jasan zakonski okvir u vezi sa odlaganjem kazne zatvora Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, neosnovan iz razloga što bi Ustavni sud donošenjem privremene mjere u takvim okolnostima prejudicirao odluku Osnovnog suda nadležnog za postupanje, u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a.

13. Uz to, Ustavni sud primjećuje da apelant još uvijek nije stupio na izdržavanje kazne, (iako tvrdi da o molbi nije odlučeno), budući da je zahtjev Ustavnom sudu uputio 27. oktobra 2014. godine, a iz priloženih dokaza proizlazi da se na izdržavanje kazne trebao javiti 22. septembra 2014. godine, pa se i tvrdnje apelanta da o molbi još nije odlučeno čine kontradiktornim.

14. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3822/14 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio